Košarkaški derbi

Scena prva: Mjesto radnje je legendarna Cibonina dvorana u Zagrebu, koja nosi ime još legendarnijeg Dražena Petrovića. Igra se utakmica kvalifikacija za Eurobasket između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Dvorana je solidno popunjena, ali bez prave atmosfere, što ne čudi nikoga u nekad velikoj, možda i najvećoj košarkaškoj zemlji unutar Jugoslavije, koja je odavno ubila košarku i njenu popularnost. U tom ambijentu navijanjem se ističu navijači Bosne i Hercegovine, što svi primjećuju i sa simpatijama odobravaju. Od igrača i hrvatskog izbornika, do navijača u dvorani. Nema međusobnih nacionalističkih uvreda, nema netrpeljivosti. Igra se normalna, iako jako važna košarkaška utakmica. Jednako važna za oba protivnika, jer je jasno kako se jedan od njih neće plasirati na Eurobasket. Da stvar ostane u Bosni i Hercegovini prepoznatljivom kontekstu, izbornik Hrvatske je Mostarac Josip Sesar. Hrvatska, zahvaljujući ludoj tricaškoj večeri, ostvaruje pobjedu od 13 razlike i naizgled rasterećena ide na uzvrat u Sarajevo, jer čak i poraz ispod 13 razlike praktično garantira plasman na Europsko prvenstvo. Selektor BiH Adis Bećiragić govori nakon utakmice da ovaj poraz ništa ne znači, s obzirom na tok igre, ali svi ga slušaju sa skepsom ili podsmijehom, osim par ozbiljnih košarkaških novinara.

Scena druga: Mjesto radnje je legendarna Skenderija u Sarajevu, koja nosi ime još legendarnijeg Mirze Delibašića. Igra se uzvratna utakmica između Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Dvorana je skoro krcata, atmosfera južnoamerička, domaća publika je u tolikom transu da vjeruje kako je nemoguće da BiH ne prođe dalje. Mnogo je razloga za to, ali vjerovatno je jedan od glavnih uvjerenje da jednom i nas mora pogoditi i da zemlja u kojoj je sve sustavno uništeno, uključujući i košarku, može biti neka vrsta feniksa, eto baš u sportu i dvorani koja pamti najveće košarkaške uspjehe uopće. U dvorani je i nešto hrvatskih navijača, sa zastavama vlastite zemlje. Neki su iz Hrvatske, ali većina njih su ipak Hrvati iz Bosne i Hercegovine. Ide hrvatska himna, puna dvorana plješće nakon njenog izvođenja. Nema vrijeđanja, zviždanja, nacionalističkog skandiranja. Ljudi sjede pomiješani jedni s drugima, skaču kada njihova reprezentacija postigne koš. Utakmica je napeta i publici te BiH očito bitnija nego Hrvatskoj, ako je suditi po pristupu i navijačima. Međutim, nema negativne nervoze i atmosfere, iako se sve do poluvremena igra u egalu. Početkom drugog poluvremena događa se sportsko čudo, kada BiH počne igrati kao u transu, pogonjena ludom atmosferom i pomete Hrvatsku s terena, odlijepivši se na 20 razlike do kraja četvrtine. Iako je bilo nekih naznaka da bi se Hrvatska mogla vratiti u posljednjoj četvrtini i spustiti poraz ispod ključnih 13 razlike, to se ipak ne događa. Nakon čega gledamo jedno od najiskrenijih i najeruptivnijih slavlja u poslijeratnoj povijesti zemlje.

Zašto sve ovo, što praktično svaki građanin ove zemlje i čitalac Oslobođenja zna i gledao je, ovako detaljno prepričavam?

Prvo zato da ipak ostane detaljno na jednom mjestu opisano, jer smo previše puta bili svjedoci tome na ovim prostorima, da nas akteri i faktori uvjeravaju kako se u prošlosti nije dogodilo ono što se zapravo dogodilo, nego se desilo nešto sasvim drugo.

Drugi, još bitniji razlog je sljedeći: Jasno je manje-više svima da su političke napetosti i međunacionalna distanca u Bosni i Hercegovini danas vjerovatno najveće od kraja rata. Što, naravno uključuje i odnose između Hrvata i Bošnjaka.

A upravo u vrijeme kad to doista jeste tako i kad se nijedan stvarni politički problem u zemlji ne može riješiti jer svatko tko bi pristao na kompromis momentalno biva optužen za nacionalnu izdaju, dogode se dvije važne košarkaške utakmice između Hrvatske i BiH, bez ikakvog nacionalističkog incidenta na tribinama.

To znači samo jednu stvar. Da, barem kad je riječ o odnosima između Bošnjaka i Hrvata, nacionalistička distanciranost i netrpeljivost nije prirodno stanje stvari, niti je ona ono što ljudi instinktivno emitiraju. I to također jeste tako oduvijek i bilo je tako, sve do nesretne 1993. godine. Pitanje za rješavanje kvadrature kruga glasi, kako ovaj bazični ljudski osjećaj pretočiti u konstruktivna i kompromisna politička rješenja? Jer jednostavno je nemoguće, da je to nemoguće.