Kora hljeba je naš život
Kod nas je svakog čuda tri dana dosta, pa se ponekad zapitam i čemu i kome svakoga petka pokušavam objasniti u kakvom stanju žive i (ne) liječe se onkološki pacijenti. Prije skoro godinu sam napisala da svi zaposleni u javnim ustanovama i nekim privatnim kompanijama kada se razbole imaju pravo, svake godine, na tri prosječne plaće u Federaciji BiH za liječenje, mimo jednokratnih pomoći od sindikata.
Takva je odluka na snazi godinama unazad. Nekoliko puta je već Vlada FBiH tu odluku produžavala. Neko danas izvuče tu odluku i ljudi se počnu iščuđavati, ljutiti, komentarisati, prijetiti. Već danas ta odluka je pala u drugi plan, jer je od odrona stijene na putu prema Foči poginula mlada doktorica vozeći se u automobilu sa svojim ocem. Danas se tome čudimo svi, a zaboravljamo mladića koji je skoro na istom mjestu, na isti način izgubio život prije samo dvije godine. I tada smo isto bili ljuti, nasekirani, spremni na revoluciju. Baš kao što smo bili spremni poslije ubistva Nizame, mlade majke iz Gradačca, koju je prije dvije godine uz live prenos ubio suprug.
A poslije nje smo imali Inelu, Slađanu, Nerminu... I danas i sutra i prekosutra će ta ista stijena prijetiti vozačima na putu prema Foči, i danas i sutra i prekosutra će lokalne, nabildane kabadahije, neliječeni bolesnici, nepresuđeni kriminalci ubijati žene, i danas i sutra i prekosutra će teško oboljeli imati različita prava...
Čuđenju naroda nema kraja, a poduzimanju bilo čega nema početka. To smo mi. Sve nam je instant, trenutno i kratkotrajno. Sve počne i završi na društvenim mrežama, gdje se utrkujemo ko će ostaviti žešći komentar, pametniju misao, maštovitiju ideju.
A činjenica je da kod nas ljudski životi nemaju nikakvu vrijednost, jer fokus, poslije početne ljutnje, prelazi uvijek na ko je opozicija, pozicija, ko je radio, ko nije radio, ko brine o ljudima, ko ne brine, ko je kako dobio izbore, ko se i kako sprema za idući mandat. Sve se svede na političku priču, prebacivanje odgovornosti, vaganje ko je koliko i šta je ko i tu prestaje sve. Ljudi se uhvate za vratove da dokažu da su oni ili ovi bili bolji ili gori, počnu se prebrojavati krvna zrnca, krene se unazad, počnu se prebrojavati mrtvi i sve stane kod one Oscarom nagrađene: “Ko je počeo rat”? Opet ljudi, obični ljudi, odlaze u drugi, treći... sedmi plan dok se za svega dva-tri dana ne izgube potpuno i opet zavrtimo novi krug do beskonačno.
Zato nam se i dešava ovo sve. Može im se. Onima koji odlučuju prolazi sve. Zato su im ljudi sporedni, nebitni, marginalni. Sve što se tiče čovjeka, nije uopće važno. Vlast je shvatila da nam nisu važni ni živi ni mrtvi, da nam nije važno ništa što život čini životom jer od 1992. godine narod Bosne i Hercegovine ne živi, i ne preživljava, nego lagano umire od bolesti, od neimaštine, od nepravde, od borbe za koru hljeba. Kora hljeba, tabla analgina i bosaurina su naš život. I nemojte mi pričati o punim tržnim centrima, novim automobilima na našim ulicama. Nemojte mi pričati ni o punim kafićima, restoranima, godinu unaprijed rasprodatim dalekim turističkim destinacijama, jer to je oku vidljivo. Tu se ima šta pokazati, uslikati, okačiti na sve moguće i nemoguće društvene mreže. Ovo drugo nije.
Desetine hiljada ljudi koji biju žestoke bitke za život nisu oku vidljive. Za njih je i poslije rata - rat. Stid ih je. Teško im je. Nekada su i najviše ljuti na sebe jer se “nisu znali snaći”. E te hiljade ljudi koje u tišini žive u tišini i umiru. Njih ne prepoznaje nijedan zakon, pravilnik, odluka. Njih, u praksi, ne prepoznaju ni zakoni i povelje koje je naša vlast morala usvojiti da bismo, barem na papiru, ličili na ozbiljnu državu. I ne, nisam ja povrijeđena ili ljuta zbog odluke o pomoći teško bolesnim uposlenicima javnih ustanova. Ja sam povrijeđena i ljuta što ta odluka nije obavezujuća za sve. Jer, svi teško bolesni imaju iste potrebe. Svi teško bolesni sve teže dolaze do terapije, svi teško bolesni koriste suplemente... Svi teško bolesni bi trebali imati ista prava barem dok biju posljednje bitke, dišu posljednje dane. Svi teško oboljeli, ako nisu u miru živjeli, trebali bi se barem u miru liječiti. I ne, ne očekujem da će se odluka promijeniti, kao što se nije promijenila ni kada su u pitanju slobodni dani, dodatni dani godišnjeg odmora, plaćena bolovanja kod teško oboljelih u privatnom i javnom sektoru. Neće se promijeniti ništa dok se narod ne promijeni.