Kada bi zidovi Onkologije progovorili

Postoje neke staze, liftovi, hodnici i sobe u koje nikada nikome ne bih poželjela da uđu, provedu sat svoga života, a kamoli dane, sedmice, mjesece. Ali bih voljela da svi nekada prođu onako, kao slučajni prolaznici. Na tim stazama, u tim hodnicima, liftovima, sobama se osjeti život kao nigdje drugo. Osjeti se želja na kakvu svi zaboravimo čim iz dječijih uđemo u odrasle cipele, osjeti se nada kakvu samo u snovima imamo, osjeti se nadljudska snaga opisana u najpoznatijim grčkim epovima. Smrt se ne spominje.

Svi koji provode vrijeme tu, imaju osjećaj da je smrt odmah iza vrata. Ako je samo spomeneš, eto je. Bojiš se i da će iskočiti pred tebe nepozvana. Jednim okom si stalno na oprezu. Grozna je, nema nikakav red, nije ničemu naučena. Zato se trudiš da govoriš o sutra, o planovima, o svemu što ćeš uraditi, što ćeš postići. Kujemo velike planove. Pričamo sve ono što ona ne želi da čuje, što je umara i udaljava od nas.

Te staze, liftovi, sobe, hodnici se nalaze u kliničkim centrima, na onkološkim klinikama. Tim stazama, hodnicima, prolaze onkološki pacijenti desetinama godina, od trenutka dijagnoze do izlječenja. I svaki put je isti osjećaj, ista mučnina u želucu, isti tremor ruku, suze koje zamute vid, ali im iz inata ne daš da poteku. Noge svakim korakom postaju sve teže, same bi se najradije okrenule unazad, nestale, ali ih ti svom snagom vučeš tamo gdje ni ti ne želiš biti. Sve bi dao da ne moraš. Da si u parku, na poslu, sa drugaricom na prijepodnevnoj kafi, ali...

I nebo se zamuti kada kreneš prema Onkologiji. I miris i ukus i osjećaj i klima i atmosfera su tu drugačiji, mješavina tišine i neizgovorenih molitvi, smijeha i očaja. Svaki korak odjekuje kroz duge, duge, beskrajne prolaze kao da nosi težinu naših strahova, nada, čekanja. Zidovi su hladni, ali upijaju sve, suze, uzdahe, šapat “biće dobro”, koji ljudi ponavljaju sebi više nego drugima. Pogledima se razumijemo, shvatamo, odjednom smo bliski, kao da smo skupa rođeni jer, zaista, ako preživimo, mi se ponovo rađamo, dobijamo novi život koji nam je umalo za dlaku izmakao. Tu su oni koji su do jučer danonoćno jurili život, smijali se, planirali putovanja, sanjali obične dane, bez ovih hodnika. Odjednom se drže za uže života.

Rak ne napada samo tijelo, on pokušava slomiti i vjeru, i mir, i snove. I lomi. Jako lomi. Ali među tim zidovima živi i nešto drugo. Nešto što ne možeš vidjeti, opipati, ali možeš osjetiti. To su pogledi onih koji se ne predaju, osmijesi uprkos bolu, tihi razgovori u tri ujutro kad san ne dolazi na oči, a nada ne smije nestati. I još nešto, tu su i oni. Ljudi u bijelim mantilima i plavim uniformama. Doktori, sestre, tehničari… Oni koji svaki dan nose tuđi bol kao svoj vlastiti. Oni koji uđu u sobu sa blagim osmijehom i toplim glasom, i makar na trenutak razbiju zid straha i usamljenosti. Njihove ruke liječe, ali i tješe, njihove riječi ponekad znače više od terapije. Oni, svjedoci svih tih tišina, svih pogleda punih pitanja bez odgovora. I iako često nemaju vremena ni da sjedu, odmore, njihovo srce je uvijek tamo, u svakoj injekciji, infuziji, svakom premotanom zglobu, teško pronađenoj veni, svakom “ne brinite, tu sam”.

Zahvalnost prema njima ne stane u riječi. Jer kada misliš da si na kraju snage, oni su tu da ti je vrate. Kada ti nestane nade, oni je uliju zajedno sa infuzijom u naša izmučena tijela. Oni su čuvari svjetla u najmračnijim hodnicima. Bolnički hodnici možda su tihi, ali u njima živi najglasniji dokaz da ljudi, i kad su slomljeni, mogu biti snažni. Da ljubav, nada i dobrota još postoje, u svakom dahu, u svakoj borbi, u svakoj ruci koja pomaže.

Kada bi zidovi Onkologije progovorili, ispričali bi priče o bračnim drugovima koji su posljednje dodire razmijenili baš tu, ispričali bi priče o kćerkama kojima su majke posljednji put splele pletenice baš tu, o očevima koji sinovima zatvoriše oči baš tu, o svima onima koji se nisu stigli oprostiti. Kada bi zidovi Onkologije progovorili, ispričali bi priče o najhrabrijim ljudima, o onima koji ni u ranama, bolovima, gušenjima nisu odustali, o onima koji su spoznali vrijednost života i koji su samo željeli živjeti. Ali, i o onima koji od pacijenta nisu odustali nikada, do posljednjeg daha, posljednjeg pogleda, posljednjeg časa. I nikada ne zaboravite da su takvi ljudi u BiH ostavljeni bez lijekova 23 godine, da su takvim ljudima uskraćena prava na liječenje 23 godine, da se za takve ljude nije mogao naći prostor u budžetu 23 godine.

Ponavljam, nikome ne želim da prođe tim stazama, ali realnost je da te staze čekaju nove eldine, enide, sanje, elvire, nikoline... i te staze i ono iza vrata.