Kad kazaljke se poklope

Kad kazaljke se poklope, kada ispratimo Staru i prigrlimo Novu, zapitat ćemo se koliko od novih 365 stranica života ćemo stići ispisati. Koliko stranica će početi riječima - nema lijekova, opet nema lijekova, lijekovi nisu još došli, preskočena terapija, nadam se terapiji, osjećam se slabije, nestaje mi snage...

Koliko njih će ostati praznih, neispisanih? Niko od onkoloških pacijenata ne širi ruke ka nebu i želi putovanje, zimovanje, bolji posao, noviji automobil, veći stan, vikendicu na moru ili šumi. Ništa što uljepšava život, čini ga bogatijim, lakšim, ljepšim, ugodnijim, zanimljivijim, ništa što hrani dušu lijepim, ništa što izmami osmijeh na lice, što odmori tijelo i nahrani um, ništa što je sasvim normalno željeti i imati.

Onkološki pacijenti žele, vape, mole, vrište samo za život. Za lijekove. Da se sa nečim odupru raku koji napada sa svih strana, udara, šiba, grize do kosti, pa i kosti.

Kad kazaljke se poklope onkološki pacijenti u našoj zemlji će poželjeti da imaju novac za suplemente, tablete protiv bolova i nesanice, ali i ono osnovno, najvažnije, najpotrebnije, “oružje” sa kojim se nalaze prsa u prsa sa neprijateljem, rakom koji ne odustaje, koji se teško predaje, koji šenluči po nebranjenom/neliječenom tijelu. Lijek kojim će ga probati zauvijek eliminisati. Onkološki pacijenti će i novogodišnju, kao uostalom i svaku drugu noć, provesti računajući novac koji nemaju, sabirat će dane bez bolova, oduzimati dane očajnih bolova, nesanica, slabosti, mučnina, dijeliti ih sa nedostajućim terapijama, množiti sa rijetko primljenim lijekovima. Do zore, kao i svakog drugog dana, neće spavati. Gledat će novogodišnji program, ali će pogled sezati duboko iza, ispod, ispred...

Jer, misli onih koji se bore sa karcinomom su neuhvatljive, neshvatljive, neopisive. Od tih misli vas čas obuzima jeza, pa strah, radost, pa optimizam, pa očaj, nada, želja, strepnja... Čas živite, čas se gušite, čas planirate, čas se opraštate... Praznici su za onkološke pacijente samo prilika da shvate koliko su ove borbe teške, koliko dugo traju i koliko vam ništa više ne znači nimalo. Jer, sve dođe i prođe, a vi ostajete na istom, u istom. Prođu i ljetovanja, morski valovi, pješčane plaže, skijaške staze, vikendice zavijane u bijelu čaroliju, vatrometi i blještave jelke, prođu i paketići, novogodišnji ručkovi i večere, a vi čekate. Nešto. Nekoga. Bolje sutra. Lakše sutra. Smislenije i sigurnije sutra.

I ne, ne zavidite svem tom blještavilu, sjaju, lampicama, svjetlu. Iskreno mu se radujete, potrebno vam je. I jako ga želite i u svom životu. Barem malo. Barem jednu iskru svjetla. Pa makar to značilo i osnovnu terapiju, makar to značilo noć u kojoj ništa ne boli, makar to značilo da svi ljudi shvate da onkološki pacijenti osmijehom na licu izuzetno dobro skrivaju svakodnevnicu. Svakodnevnicu u kojoj, da bi uopće funkcionisali, moraju imati orthomol (130 KM), manuka med (130 KM), domaći med (30 KM), tablete protiv bolova, temperature, mučnina, probiotike, cveklu, mrkvu, jabuku, narandžu, blitvu... platiti račune i na kraju provjeriti stanje osnovnih citostatika, a u vijestima onkologije KCUS-a (spiskovi vrlo slični u svim onkološkim centrima u BiH, op. a) pročitati “Stanje citostatika - 22.12. 2025. godine, nedostaju sljedeći citostatici: Flutamid tbl, Letrozol tbl, Blastomat 20 mg, Etopozid cap a 50 mg, Eligard 7,5 mg, Carboplatin, Plivatinib tbl”.

Onda ćete se vratiti na početak ovog spiska, koristiti se računskom operacijom oduzimanje pa krenuti redom, sve bez čega se preživjeti može. I u Novoj, kao i u Staroj, i svakoj ranijoj godini, jer stanje onkoloških pacijenata je isto desetinama godina, molit ćete se za preživljavanje. Za goli život, za goli opstanak. Jer za više nemate kad, nemate snage, želje, nade. Više vam i ne treba. Bože, samo zdravlja, svima, jer kad si zdrav, samo nebo je granica. Cijeli svijet je vaš. Kada ste zdravi, imate sve!