Jedan život manje, cifra u budžetu više
-
Trebalo je vremena da čovjek shvati kako je vlastima svaka smrt onkološkog pacijenta ustvari olakšanje.
Veliko olakšanje, jer smrću se zatvore jedna usta koja traže lijek, traže priliku i šansu, traže kvalitetniji bar još jedan dan života, traže život. Zatvore se jedne oči koje pogledom mole, traže, žele, ispred čijih pogleda bježe odgovorni, sakrivaju se kao zmija otrovnica ispod kamena. Skrivaju se da ne vide poglede od kojih stijena puca, da ne čuju vapaje pred kojima i nebo i zemlja drhte.
Olakšanje im je svaka smrt zato što je jedno manje na listi čekanja za pametni lijek i imunoterapiju, jedno manje na terapiji citostaticima, jedno manje na hormonalnoj terapiji, kontrolnom ultrazvučnom pregledu, laboratorijskim pretragama... jedno manje. Nikako jedna majka manje, jedna kćerka manje, jedan otac manje, jer onkološki pacijenti za našu vlast nisu ljudi, nisu kćerke, majke, očevi, braća. Mi smo “jedno ono”.
Ustvari, jedan život manje, cifra u budžetu više.
Dugo je trebalo da to shvatimo, ali smo shvatili. Naši životi su opterećenje, teret, naše liječenje je skupo, naši životi nikome nisu važni. Ionako smo smrtno bolesni, pa sasvim je svejedno hoćemo li živjeti još mjesec, pola godine, godinu ili dvije. Svejedno je i kako ćemo živjeti to vrijeme koje nam je ostalo, kako će izgledati naši dani i noći.
Čitajte kolumne Eldine Zolj-Balenović:
I neka niko ne govori da to nije istina, da to nije tako, jer situacija na onkološkim klinikama širom Federacije BiH potvrđuje sve napisano. U ovom momentu na Onkološkoj klinici Univerziteta u Sarajevu, između ostaloga, nedostaju Letrozol, Avomit, Zometa, Carboplatin, Gemcitabine (Gemzar), osnovni citostatici koji su slovo A u abecedi onkoloških protokola. Nedostaju lijekovi koji nisu novi, rijetki, savremeni. Svakodnevna borba za opstanak nas sprečava da tražimo i zahtijevamo od vlasti da konačno ukinu liste čekanja za pametne lijekove, da konačno nakon pet godina revidiraju liste onkoloških lijekova, jer kod nas svako malo nedostaje osnovno. I dok se u svijetu, pa čak i regiji, primjenjuju robotski sistemi, krioablacija (zaleđivanje tumora), imunoterapije, ciljane, pametne terapije, dok se svugdje pacijentu aplicira ono što onkolog procijeni da treba, mi se borimo da na raspolaganju imamo “obični” citostatik koji ne djeluju selektivno. Naime, uništavajući zloćudne stanice, oni oštećuju i zdrave, odnosno citostatik napada sve stanice. Pametni citostatik ciljano napada stanice tumora, ali u manjoj mjeri i zdrave stanice. Pametni lijek ciljano napada samo stanice tumora.
Uskratiti ljekaru da radi svoj posao najbolje što zna i može je ubijanje pacijenata, ali i rušenje integriteta doktora.
Bježe vladajući i od pogleda naših onkologa, čarobnjaka koji sigurno, vješto, hrabro, ustrajno, kormilare čamcem koji je šupalj na sve strane. Čine sve moguće i nemoguće, improvizuju, pokušavaju, trude se, znanjem i željom kompenziraju sve što nema. Nema ono, nema ovo, nestalo je ono, došle su male količine ovog, čeka se nalaz, nema ko očitati nalaz, ne radi aparat... svakodnevnica su onkologa i onkoloških pacijenata.
Pored nedostatka osnovnih citostatika, i dalje su preduge liste čekanja za pametne lijekove i imunoterapiju, a na listama su oni koji ni po ljudskim ni po Božijim zakonima ne smiju čekati lijek, onkološki pacijenti. Onkolog predloži liječenje, Fond solidarnosti FBiH odbije. Onkolog moli za lijek koji nekome može spasiti život, Fond odbije. Jedini razlog je “nedostatak para”. Nedostatak para za terapiju, za jedinu terapiju, za život.
Naši političari misle da nikada neće biti bolesni ni oni ni njihova porodica. A oni koji i pomisle na bolest, znaju da im je cijeli svijet nadohvat ruke, da se mogu liječiti bilo gdje u svijetu, savremenim, pametnim lijekovima. Čak se i helikopterom prebaciti. U međuvremenu, obični mi čekamo. Vrijeme prolazi. Tamne, mračne, zle ćelije kao zatrovana krv kolaju našim tijelima i traže mjesto da se rašire, zagospodare... ubiju. Odstranjuju nam dio po dio tijela pokušavajući mu stati na put. Teško to ide... karcinom se primiri, sakrije, čeka priliku. I odjednom zavlada i zagospodari novim dijelom tijela. Kako i ne bi kad mu ništa ne stoji na putu. Lijekova nema.
Dok oni koji donose zakone krše te iste zakone, ne izdvajaju novac za onkološke pacijente, ne provode pravovremene javne nabavke, hiljade žena, kćerki, sestara, supruga, majki, očeva, braće, sinova čekaju terapiju. Lebde između života i smrti sa saznanjem da tamo negdje ima lijek, ali je skup. A stotine ostalih liježu sa strahom da će se sutra naći na ovom putu, putu straha, strepnje, iščekivanja, osluškivanja, nepravde i očaja!
