Izravni izbori za gradonačelnike
Sad kad je okončan i drugi krug lokalnih izbora u Hrvatskoj, s raznim očekivanim, ali i iznenađujućim scenarijima i s nekim pobjedama koje su postignute uz visoku izlaznost i razliku od tek nekoliko glasova, sazrelo je vrijeme da se o ideji izravnih izbora za gradonačelnicu ili gradonačelnika razmisli i u Federaciji BiH. Tim prije što je, po iskustvu Hrvatske, lako uočiti prednosti i mane takve situacije i u startu eliminirati sve dosad viđene probleme. A oni nisu mali. Jer, kad je politička situacija u nekim sredinama neizvjesna, lako je moguće da, zahvaljujući postotku glasova koji nisu prešli prag ili rascjepkanosti stranaka, gradonačelnik bude iz jedne opcije, a većina u vijeću ili skupštini grada iz druge. Isto tako, postoji problem teške smjenjivosti izravno izabranog gradonačelnika. Ali to se sve može unaprijed riješiti i pronaći pravni i statutarni model koji bi bio funkcionalan.
Uostalom, u nedavnom razgovoru koji sam vodio sa Safetom Oručevićem, on sam je rekao kako je Mostar već odavno zreo za izravni izbor za gradonačelnika. I oko toga definitivno jeste u pravu. Ovako kako je sada, jednostavno je nemoguće da za gradonačelnika bude izabran bilo tko stvarno nezavisan o primarno jednoj vladajućoj partiji. Na kraju krajeva, kampanja u kojoj bi se netko morao potruditi da zaista obiđe čitav grad i obrati se kompletnom stanovništvu Mostara, a ne samo svojima, značajno bi podignula razinu društvene svijesti u gradu, koja je trenutačno na vrlo niskom stupnju.
Isto vrijedi i za Sarajevo, jer je valjda svakome jasno da na bilo kojim izravnim izborima Benjamina Karić onda ne bi imala nikakvih šansi protiv Bogića Bogićevića. No, kako ih nismo imali, nego bili prepušteni političkim uvjetovanjima i spoticanjima u Vijeću, završilo je zlosretnim ishodom. Ista stvar, naravno, vrijedi i za modernističku Zenicu i program koji bi sagledavao viziju tog grada u budućnosti, za Tuzlu, kao i za ostale gradove.
Ne postoji, jasno, čarobni štapić koji će sada odjednom promijeniti društvenu svijest i dovesti do toga da ljudi počnu naglo radikalno drukčije glasati, ali će se stvari nužno promijeniti u situaciji u kojoj će se netko pred građane izložiti sa svojim imenom i prezimenom i onda imati stvarnu podršku, od toga da njegov mandat bude plod političke trgovine. Zbog toga su, uostalom i uvedeni izravni izbori tog tipa u Hrvatskoj.
Postoji uz sve ovo i realna bojazan od populističkog vođenja politike na koje takva situacija nužno tjera gradonačelnike, međutim, u Bosni i Hercegovini se ionako već od populizma ne može živjeti. Na kraju krajeva, bio bi to i zgodan test stvarne multietničke opredijeljenosti građana, koji bi onda imali priliku stvarno, a ne deklarativno, pokazati kakvima doživljavaju vlastite gradove.
Svakako, stvar bi definitivno vrijedilo probati.
A što se pak na kraju Hrvatske tiče, bez obzira na neosporan uspjeh HDZ-a, u kojeg definitivno ide i osvajanje Splita, pa i bez obzira na mahom tragične rezultate SDP-a, kao što je poraz u Rijeci, ali koji jesu u nekoliko mjesta, poput Pule, ublaženi, a na koncu i unatoč tome što se na svakom žalbenom koraku pokazuje da državne institucije itekako idu u korist vladajućoj stranci, Hrvatska se i na ovim izborima pokazala kao demokratska zemlja. Što posebno vrijedi za situaciju u glavnom gradu. Jer da mi je netko prije samo pet godina rekao da će aktivistička ljevica premoćno osvojiti Zagreb, a potom ga nakon četiri, ne baš lake godine i uz sva silna podmetanja i neprijateljstva svih mogućih političkih frakcija i interesnih grupacija, opet premoćno zadržati, rekao bih mu da je lud.
Ali to jeste činjenica. Koja možda i dodatno pokazuje da je nekakvu stvarnu suštinsku promjenu puno jednostavnije postići na razini grada ili manje zajednice, nego na razini države. Što je samo još jedan prilog u korist tezi o smislenosti izravnih izbora.