Istraživanje ruda i gubljenje vremena

Održana je još jedna istorijska sjednica Narodne skupštine Republike Srpske na kojoj je istorijski predsjednik održao istorijski govor. Bar tako kažu njegovi istorijski sljedbenici. A zapravo ništa nije bilo istorijsko: ni sjednica, ni predsjednik, ni govor, ni sljedbenici. Ako je išta u tih sat i po bilo istorijsko, bila je to predsjednikova nepristojna ponuda vrijedna 100 milijardi dolara. Što je skoro trinaest predsjednikovih budžeta.

U posljednjih nekoliko godina, rekao je predsjednik, obimna geološka istraživanja potvrdila su ono što se dugo slutilo: Republika Srpska leži na ogromnim rezervama kritičnih minerala uključujući litijum, bor, stroncijum, natrijum i kalijum. Kada se sve to stavi na papir – predsjednik diktira, a Zora Vidović računa – sve je više nego jasno: ogromne rezerve kritičnih minerala vrijede najmanje sto milijardi dolara i sve to ćemo dati onima koji su spremni da – razgovaraju.

Predsjednik je minerale ponudio Mađarskoj, Sjedinjenim Američkim Državama, Srbiji, Rusiji, Kini i Evropskoj uniji. Afriku i Južnu Ameriku nije pominjao, ali to ne znači da neće ako bude trebalo, a sve su prilike da će trebati. Srbiju i Rusiju predsjednik ne smije da ukloni iz mineralne jednačine, jer bi to značilo da nije dobar i valjan Srbin. Mađarima mora da nas ponudi ako i dalje želi Orbanovu sigurnu kuću, Kina je u ovoj ponudi bonus, baš kao i Evropska unija kojoj nije do trgovine sa predsjednikom.

Ostaju samo Sjedinjene Američke Države, novi vlažni san zaigranog predsjednika. Njegova ponuda Trumpovoj administraciji je i prvi put bila više nego jasna: daću vam sve što želite ako vi meni date sve što mi treba. U toj igri velikih uloga predsjednik je spreman da proda i rasproda sve da bi on prodisao. Lijepo veli Simović: Onome ko je na glavu stavio krunu, više je do krune nego do glave, pa će za krunu dati sve, a nju neće dati ni za šta.

Pošto je na zemlji prodao sve što je mogao, predsjednik se spustio u rudnike i kopove u namjeri da i to iznese na tezgu. Sva ta mineralna bogatstva neophodna su za električna vozila, odbrambene sisteme, skladištenje energije i napredne tehnologije. A za razliku od drugih lokacija koje se suočavaju sa ratom, nestabilnošću ili otporom lokalnog stanovništva, veli predsjednik, Republika Srpska ima geološki potencijal, društvenu stabilnost i političku volju da ih odgovorno razvijamo.

Svaka mu je ka vladičina. Sve što kaže, rekao bi Bećković, treba zapisati na led, pa prinijeti vatri. Republika Srpska se, istinabog, ne suočava sa ratom, ali nestabilnost je jedino agregatno stanje u kojem se nalazi, zahvaljujući najviše onome koji rasprodaje sve da ne bi završio kao sekundarna politička sirovina na buvljaku. I da li to predsjednik želi da kaže kako ne postoji otpor prekopavanju Majevice? Neka pogleda malo bolje, jer nije sva istina u onome što govore istorijski sljedbenici i u onome što prenosi javni servis. Postoje istine koje nemaju stranačka obilježja.

U naporu da bude nešto više od onoga što jeste, predsjednik se zvanično obratio čak i Washingtonu uvjeren da će nesporazum između njega i Sjedinjenih Američkih Država biti riješen u Loparama. Možda i hoće, jer politika se nalazi tamo gdje je moć, moć se nalazi tamo gdje su pare, a pare se nalaze, kako je rekao i sâm predsjednik, tamo gdje su minerali. Sto milijardi dolara je, čak i za predsjednika, mnogo novca. Republika Srpska vrijedi daleko više, predsjednik ni stoti dio toga, ali niti njemu to ko smije reći, niti on želi to da čuje.

Postoje dvije vječne teme koje predsjednik ponavlja otkako je postao Srbinom: Republika Srpska će biti samostalna, a imovina je crvena linija nakon koje nema povratka. Koliko je spreman da nas proglasi nezavisnima, toliko je spreman i da se ne odrekne imovine. U tom cjenkanju sa daleko lukavijim kupcima predsjednik će dati sve pa taman nakon toga nemao ništa osim sebe samoga. Sve osim krune i ponekog tendera je ionako čisti višak.