Informer ili Vučićev Der Stürmer

U Bosni i Hercegovini se dešavaju svakakva čuda, poput ovog sa Miloradom Dodikom, ali se veća i po region opasnija čuda dešavaju u našem istočnom susjedstvu, gdje baš nimalo nije dobro. Srbija je u raljama Vučićeve diktature sa elementima četništva i idejnim uporištem u Srpskom svetu, ona je danas krajnje realističan i teško probavljiv horor-film o obračunu režima sa pobunjenim studentima. Policija dograbi nekog nesretnika, odvuče ga na trotoar, a onda ga desetak hrabrih policajaca sadistički tuku palicama. Vučić, međutim, uvjerava Srbe da studenti brutalno napadaju policiju, te da ona “brani demokratiju”?!

Kakva je to demokratija koja je zemlju dovela na ivicu građanskog rata? O čemu se, zapravo, radi, najbolje je protumačio nekad davno popularni TV sportski komentator Milojko Pantić: “Rat u Sarajevu je krenuo iz Beograda, a sada se vratio kući”. Uz malo pakosti, moglo bi se reći da u tome ima neke pravde.

Vučiću nimalo ne smeta što je policija tako brutalna, brutalna je po njegovom nalogu, on je bijesan iz posve drugog razloga - što narod to vidi. A vidi zahvaljujući hrabrim profesionalcima N1 koji mu je trn u oku i neće žaliti para da ga kupi i pokori. Istinu o njegovoj “demokratiji” i neospornoj sposobnosti da laže, prenose hrabri novinari još nekih nezavisnih medija, poput dnevnog lista Danas, magazina Radar i TV Nova. U toku je žestoka režimska kampanja njihovog “disciplinovanja”, a možda i gašenja.

Vučićev rat sa nezavisnim medijima traje već trideset godina, još od vremena kad je morao lagati gdje je bio i šta je radio u ratu. Nije bio tamo gdje je stvarno bio, već tamo gdje nije bio. Priznao je da je bio na Jevrejskom groblju u Sarajevu, ali kao pisar, i nije nosio pušku, već kišobran. Za svoju nacističku prijetnju da za jednog ubijenog Srbina treba ubiti sto Muslimana, govorio je da su novinari to krivo prenijeli. Od tada ne prestaje lagati.

Nije više riječ ni o litijumu, niti o tome želi li Srbija u EU ili ne, već o gašenju slobode mišljenja i govora u zamjenu za vladavinu laži i širenje mržnje. Laž i mržnja, uz arijevsku parolu da u Njemačkoj nema mjesta ni za koga ko nije čistokrvni Nijemac, doveli su do holokausta. Na istorijskom procesu u Nürnbergu suđeno je i dvojici novinara - Hansu Fritzscheu, šefu radiopropagande u Goebbelsovom Ministarstvu propagande, i Juliusu Streicheru, osnivaču i glavnom uredniku lista Der Stürmer (Jurišnik). Fritzsche je oslobođen, dok je Streicher osuđen na smrt vješanjem.

Po zanimanju učitelj, učesnik Prvog svjetskog rata u kojem je stekao čin poručnika i odlikovanje Željezni križ, Streicher po dolasku Hitlera na vlast 1933. godine pokreće list pod nazivom Der Stürmer, koji vremenom dostiže tiraž od pola miliona primjeraka i postaje najčitanija novina u Njemačkoj. Iako u političkom smislu sitna riba, Streicher je posredstvom svog lista, za koji je tvrdio da su “najbolje novine na svijetu”, stekao neograničenu manipulativnu moć. I sam je pisao članke u kojima je punih deset godina trovao Nijemce mržnjom prema Židovima. Američki pisac i novinar John Gunther opisao ga je kao “najgoreg od svih antisemita”.

Nakon niza afera koje je izazvao, zbog nekih mu je i suđeno, i sami nacisti su shvatili da je savršen lažov. Međutim, sa Hitlerom je bio na ti, a Der Stürmer su Fireru bile omiljene novine. “Samo je u Hitlerovom ludom svijetu takav lukavac mogao utjecati na milione ljudi”, pisao je kasnije jedan od svjedoka Nirnberškog procesa. Imao je 60 godina kad je doveden pod vješala. “I tebe će jednog dana objesiti boljševici”, doviknuo je američkom dželatu Woodsu.

Ne pravim nikakvu istorijsku analogiju, jer se s nacizmom i njegovom propagandnom mašinerijom ništa ne da mjeriti, ali nije pretjerano reći da i Aleksandar Vučić ima svoj Der Stürmer. To je po zlu glasu poznati tabloid Informer, list čiji je osnivač i vlasnik novinar Dragan J. Vučićević. Pokrenuo ga je 2012. godine, kad su naprednjaci došli na vlast u Srbiji. Danas su to najčitanije novine u susjednoj državi, s tiražom od preko sto hiljada primjeraka. Vučićević je u međuvremenu osnovao i svoju televiziju i tako višestruko uvećao svoju medijsku moć.

“Svaki udarni naslov koji osvane u Informeru treba čitati obrnuto od onog kako je napisano”, tvrde ugledni opozicioni novinari u Beogradu, koji Vučićevića nazivaju “medijskim kasapinom”, “moralnom nakazom” i sličnim imenima. Informer, recimo, objavi da je “Ukrajina napala Rusiju”, ali je lako zaključiti šta je tu istina, a šta laž. “Bando teroristička”, sikće Vučićević na studente iz studija svoje televizije. Fanatično lažući u korist režima i Vučića lično, ovaj novinar vas ostavlja u nedoumici da li je to uopšte normalan čovjek. Njegove i Vučićeve laži su potpuno iste, pa je teško razabrati da li Vučićević “prepisuje” Vučića ili Vučić Vučićevića.

Kolika je samo bila moć Juliusa Streichera, koji je u rodnom Nürnbergu šetao s bičem u ruci, a imao je najniži kvocijent inteligencije od svih osuđenih nacističkih glavešina. Kolika je samo bila mržnja kojom je, iako prilično priglup, hipnotizirao Nijemce, najbolje govori dijalog jednog savezničkog tužioca sa jednim od nacističkih vođa. Na pitanje zašto su ubijani ne samo židovski civili već i djeca i bebe, tužilac je dobio zastrašujući odgovor: “Jednog dana bi ta djeca odrasla i postala prijetnja. Upravo zato je bilo neophodno ubiti ih”.

Ko je tada mogao i pomisliti da će, osamdeset godina kasnije, izraelska vojska, po nalogu svog fašističkog premijera Netanyahua, vjerovatno iz istog razloga ubijati palestinsku djecu u Gazi?