Hvala vam gdje čuli i ne čuli
Poštovani ministre zdravstva Federacije BiH Nediljko Rimac, hvala vam što ste se pojavili na poslu i preuzeli zahvalnicu v. d. direktorice KCUS-a prof. dr. Hajrije Maksić za podršku razvoju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, ključne ustanove u FBiH. Hvala vam gdje čuli i ne čuli.
Samo, baš bi bilo lijepo čuti, a to ne čusmo, za kakav je razvoj zaslužan cijenjeni gospodin? Razvoj listi čekanja na medicinske usluge i pametne lijekove? Razvoj listi deficitarnih citostatika na Onkološkoj klinici? Razvoj broja oboljelih jer se na prevenciji ništa ne radi? Razvoj lista umrlih jer, dok dočekamo preglede i lijekove, bolest nas pojede, doslovno, zalogaj po zalogaj, uzima dio po dio tijela, otkida, grize kao krvoločni, promrzli, izgladnjeli vuk dok sve ne otkaže. Znate li vi kakve su to patnje, bolovi, očaj, strah, jad? Ili je, možda, zahvalnica za razvoj inovativnih lijekova na svjetskom tržištu koji mi sa čežnjom i željom pregledavamo nadajući se da će do 2099. i kod nas nešto od toga stići? Razvoj... čega razvoj?
Poštovani ministre Rimac i direktorice Maksić, ovo je prvi ciklus (6 mjeseci), od februara 2021. godine, kada sam prvi put operisala karcinom, da nisam uspjela dobiti termin za radiološke pretrage na KCUS-u. Ne, da sam dobila termin za osam mjeseci, godinu ili godinu i po, kako to u posljednje vrijeme biva, nego nikako nisam uspjela dobiti termine za preglede koji su jako važni ordinirajućem onkologu za prilagođavanje terapije i moje preživljavanje. A, znate zašto? Prvi put, u septembru 2024. nije bilo teke. Zamislite, u teku se upisujemo u ovom, zahvaljujući ministru Rimcu, vrlo razvijenom kliničkom centru. Zatim, sedmicu nakon toga, nije bilo termina.
U oktobru nije bilo ni teke ni termina ni doktora. A onda su mi izuzetno ljubazne sestre zapisale podatke i broj telefona i obećale javiti termin. Prošao je novembar, pa i decembar, početkom januara sam opet došla na istu kartoteku i, zamislite, medicinska sestra mi je rekla da su počeli zvati za februar, da budem strpljiva, nazvat će me. Slavodobitno mi je pokazala moje ime u slavnoj teci. Pobijedila je. Istina, zapisano je, stoji kao spomenik na neke bolje dane i čeka. Samo moram biti strpljiva.
Poziv do danas nisam dobila. I dalje sam strpljiva. U međuvremenu sam ostale pretrage uradila u privatnim ordinacijama. Ova dva pregleda, na koje sam primorana da čekam - ne mogu. Karcinom je dosadan, sakrije se, primiri, čeka novu priliku, vreba, uvijek je nešto sumnjivo, na šavu, ispod šava, na preostalom tkivu, i to nešto se upoređuje sa prethodnim snimcima. Moram imati snimak u sistemu da bi doktorica mogla uporediti, odlučiti je li vrijeme za novu operaciju, novu terapiju, biopsiju ili nastavljamo pratiti.
Ali, u međuvremenu bih morala i živjeti ako nemate ništa protiv. Imam dvoje djece koje volim najviše na svijetu i koje bih željela vidjeti na maturi, fakultetu, na poslu, čije suze bih voljela što duže brisati, čiji smijeh bih željela što duže slušati, čije glave bih što duže željela u krilu držati, čije kose bih željela što duže u pletenice plesti i mirisati. Voljela bih biti što duže majka, supruga, kćerka, sestra, drugarica, kolegica. Voljela bih osvojiti još koji planinski vrh. Voljela bih napisati još koji tekst.
Zaista ne znam o kakvom doprinosu razvoju je riječ, ali, priznajem, možda sam nešto propustila, jer se borim za život, grčevito držim za još jedan dan, svu pažnju sam usmjerila na hod liticom između života i smrti. Nemojte mi zamjeriti, ali mi javite jesu li ukinute liste čekanja i da li je preko 2.000 ljudi sa listi čekanja dobilo šansu da živi, jesu li dobili potrebni lijek ili zdravstvenu uslugu? Molim vas, javite mi da li na Onkološkoj klinici ima lijekova Erlotinib tbl, Anastrazol tbl, Sandostatin amp a 30 mg, javite mi ima li na KCUS-u reagensa za snimanje PET CT-a i na kraju javite im da me nazovu, šest mjeseci čekam da mi zakažu termin. I ne, ne čekam samo ja, teka vam je u tom, zahvaljujući ministru Rimcu, razvijenom kliničkom centru, puna imena onkoloških pacijenata koji čekaju!
A, znate li kako je čekati? Znate li kako je preživjeti ciklus od kontrole do kontrole? Znate li kako je svakoga mjeseca lijegati na bolnički stol i gledati u oči doktora koji vas pregleda, očekujući da će se na njegovim očima pokazati odmah “nešto novo”, jer i sekunda, stotinka manje znači puno? Znate li kako je uvijek čekati novi nalaz, ići po uputnicu, ići po termin, ići i primati terapiju, tražiti terapiju po bijelome svijetu, sjediti, život provoditi u bolničkim hodnicima? Ma, ne znate ili nećete da znate ništa.