Hrvatska, NATO i titoizam
Iako je hrvatska politika posljednjih godina, otkad je zemlja ostvarila sve svoje geopolitičke ciljeve, ušavši u NATO, Europsku uniju i u zonu Schengena, a ostavši još od rata etnički nikad homogenija, što je bio jedan od neizgovorenih ciljeva nacionalističke revolucije, zapravo strahovito dosadna, što također vrijedi za sva aktualna nadmudrivanja premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića, rasprava oko slanja nekoliko časnika koji bi trebali sudjelovati u misiji NATO-a i obuci ukrajinskih vojnika, jeste zanimljiva.
Čitajte kolumne Dragana Markovine:
Ali ne iz razloga kojima se javnost bavi, oko toga tko će od dvojice lidera prevagnuti, kako će Sabor na kraju glasati i kako će se postaviti ljevica iz Možemo te hoće li slijepo praćenje Zorana Milanovića štetiti SDP-u ili neće. Zanimljiva je jer umnogome ukazuje na to da je naslijeđe titoizma ostalo puno dublje ukorijenjeno u društvo, nego što je samo društvo, a i službena politika to spremna sebi priznati i da nas ono na ovim prostorima dodatno povezuje. Ništa manje od zajedničkog jezika i prošlosti kojom se opsesivno bavimo. Jer, ako je čak i Aleksandar Vučić, za koga bi se moglo reći sve, osim da je titoist, svoju vanjsku politiku postavio na način da se oslanja na Titovu politiku nesvrstanosti i da to čak neskriveno izgovara, Zoran Milanović sada pokušava isto. I to ne iz razloga što bi on bio nešto više fasciniran Titom, jer taj nije fasciniran ni s čim, osim vlastitim odrazom u ogledalu i ehom u eteru, nego zato jer dobro procjenjuje što bi mu moglo biti korisno u kampanji.
A sve je očitija činjenica da postoji snažno ukorijenjen antizapadni refleks u našim društvima, koji jeste najrašireniji u Srbiji, ali je itekako prisutan i u Hrvatskoj, a očito i u Bosni i Hercegovini, čak i među Bošnjacima, što nitko do prije nekoliko godina ne bi ni pomislio, a kamoli izgovorio. I koliko god taj antizapadni refleks dobrog dijela društva bio logično objašnjiv ciničnom politikom Zapada, odnosno otkrivanjem iste, jer ona nije danas ništa više ili manje cinična, nego što je bila za vrijeme naših ratova, on zapravo vuče korijene iz socijalističkog razdoblja koje jeste izgradilo prosperitet i relativnu stabilnost države zahvaljujući otvaranju prema Zapadu, ali ideološki nikad nije do kraja napustilo narativ o “dekadentnom i trulom Zapadu”, spram kojeg treba držati distancu.
Što nas, ako mene pitate, dovodi do još jedne poražavajuće stvari koju možemo pridodati popisu pogubnije ostavštine SFRJ koja je, uz nedemokratičnost i forsiranje jednoumlja te jedne partije kao jedine bitne preživjela, dok su brutalno zgažene sve bolje vrijednosti iz tog doba. Od solidarnosti, preko modernizma, do jugoslavenstva i antifašizma.
Jer ovdje se, barem kad je Hrvatska u pitanju, zapravo radi o principima, budući da zemlja koja je prije tri i po desetljeća s pravom upućivala vapaje tom istom zapadnom svijetu, njegovoj diplomaciji i vojsci, da joj se pomogne u momentu kad je bila napadnuta, dobrim dijelom okupirana, a gradovi joj bili granatirani, sada u situaciji koja nije identična, ali je umnogome slična, potencijalno odbija slijediti isti princip koji je tražila, forsirajući tezu o uvlačenju u rat. I sve bi ovo stajalo, unatoč tome što i pored ovoga postoji činjenica da je zemlja članica NATO-saveza, koji je naprosto vojni savez, da je u njega ušla bez da je omogućila referendum građana o ulasku u taj savez te da je upravo ključni argument ulaska u NATO bio garantiranje nacionalne sigurnosti, naravno uvijek s mislima usmjerenim prema Srbiji, odnosno pouzdavanjem da će je članstvo u NATO-u štititi od ozbiljnijih ugroženosti. Nebitan je na kraju za širu sliku, iako jeste bitan za ukazivanje na politički pa i karakterni profil Zorana Milanovića, podatak da je u doba kad je bio premijer bez problema slao vojnike u Afganistan, a sada glumi zabrinutost oko instruktora.
Ono što je, zapravo, nakon svega bitno jeste zauzeti jasan i barem donekle konzistentan stav o ključnim političkim pa i moralnim pitanjima svijeta koji nam se urušava pred očima.
A te konzistentnosti toliko upadljivo nedostaje da upravo njen izostanak čini toliku razliku između njih i Tita na kojeg se naglas ili u sebi pozivaju. Jer bez obzira na to što netko danas mislio o njegovoj vanjskoj politici, ona je bila od početka do kraja dosljedna, što se ovdje jednostavno ne može reći. Nažalost.