Hiljade ugaslih očiju vas prate
Kako vlast i sve dosadašnje vlasti, a ne sumnjamo da će i buduće vlasti, brinu za narod, neopisivo je riječima. Prvo i posljednje slovo svih zakona, pravilnika, uredbi, dnevnih redova je uvijek i jedino čovjek. Puna su im usta oduvijek, i nažalost izgleda zauvijek, bolesnih, starih, samih, ugroženih, napuštenih, prepuštenih... Puna usta. Ali i pune ruke našeg, sakrivenog, obećanog, neispunjenog, otetog!
Kako i koliko brinu za običan svijet? Za one koji su samim svojim ostankom u ovom tamnom vilajetu pokazali i dokazali svoju lojalnost, patriotizam, ljubav prema domovini, želju da je obnavljaju, grade. Kako i koliko brinu za narod, pokazuje budžet Federacije BiH svih ovih prethodnih godina, pa i Dokument okvirnog budžeta za period 2026-2028. Znate gdje je opet život u budžetu, nigdje, na dnu, zamaskiran pod tačkom ostalo. Zamaskiran zajedno sa svime što bi moglo zatrebati bilo kome, bilo kada, ali bez čega se može uvijek. A, može li se bez života? Može li se bez ljudi? Može li se bez onih koji i na korak do smrti pune budžete? Može li se bez onih koje rađaju i odgajaju nove generacije? Može li se bez onih koji odbraniše domovinu, ali zdravlje izgubiše u bosanskohercegovačkim vrletima? Može li se bez onih koji trebaju, žele i hoće i raditi i graditi? Oni koji su najvažniji resurs bilo koje države, bilo kojeg sistema su pod tačkom ostalo. I dalje.
Godinama unazad pacijenti apeluju, traže, mole, vape, vrište da liječenje, zdravlje, život dobiju svoju tačku u budžetu, jer stanje u kojem se nalaze pacijenti nije za svoje tačke u budžetu, nego za kompletnog budžeta, vanrednih i tematskih sjednica trajanja dok se nešto ne promijeni. Stanje nije zabrinjavajuće, nije alarmantno, stanje je nevjerovatno, nemoguće, neshvatljivo, nadrealno. Davno smo prevazišli zabrinjavajuće i alarmantno. Sve sirene koje su se palile i oglašavale opasnost su pregorjele. Brojni pacijenti koji su glasno govorili o problemima, koji su čekali lijek, revidiranje liste, proširenje indikacija... su umrli.
Oni koji su živi, još malo živi, izgubili su glas. Članovi njihovih porodica su potrošili posljednji atom snage tokom borbi za još jedan dan života. Ljudi su se predali. Spustili ruke. Ne mogu više. Ne znaju šta će, kuda će, kako će... Nemaju snage, a ponestaje i nade. Jer, čemu i kome govoriti, apelovati, upozoravati, moliti kada oni koji odlučuju ne čuju čovjeka. Ne vide čovjeka. Ne osjete čovjeka. Nemaju kad. Imaju puno obaveza oko puteva, ulica, mostova, vijadukta, tunela, aviona, kamiona, helikoptera, kosilica, junica, oranica. Zaboravljaju da ljudi koji se ne liječe ne mogu živjeti. Ne mogu preživjeti. Mrtvim ljudima ne trebaju ni putevi, ni ulice, ni mostovi, ni tuneli, a ni avioni, kamioni. Ali, mrtvim ljudima ne trebaju ni predsjednik, premijer, ministar, ne trebaju im ni Fond, Ministarstvo, Vlada, Parlament.
Možda, kada biste pogledali u oči Azri, penzionerki iz Sarajeva, majci, nani, sestri, ženi koja je decenijama radila i gradila BiH, a koja ima metastatski karcinom i propisana su joj dva lijeka, jedina koja bi joj mogla pomoći, bez alternative, druge mogućnosti, od kojih jedan košta nekoliko hiljada KM, a drugi nije ni registrovan u Bosni i Hercegovini, ali također košta toliko, imali biste i punu glavu. Jer, ta dva lijeka koja se primaju svakoga mjeseca, narednih nekoliko godina, koštaju koliko ona, obična žena, ne može ni zamisliti. Imali biste punu glavu ljudske bespomoćnosti, straha, očaja, želje, nade. Kada biste pogledali u Azrine oči, vidjeli biste ono što iskri u očima hiljada onkoloških pacijenata. Želju da nas država prigrli, pridrži, izvuče iz bezdana, podigne sa dna. Želju da nam se država javi, progovori, primijeni zakonom zagarantovana prava. Vidjeli biste u Azrinim očima želju da se barem pokuša izboriti za još jedan dan života. Želju da je ne boli previše, da ima malo snage, da se sunca nagleda, zraka nadiše. Vidjeli biste i očajničku borbu da pobijedi rak, sistem, nemanje ničega što svugdje u svijetu pacijenti imaju a da ne pokucaju ni na jedna vrata.
Ali, vi ne gledate u oči čovjeka. Običnog čovjeka. Zato što znate u kakvu situaciju ste nas doveli, koliko zakona ste u posljednjih 20 godina prekršili, koliko vrata nam zatvorili, koliko mogućnosti uskratili. Strah vas je i pogledati nas u oči jer ćete vidjeti rezultate svoga nerada, neželje, nehtijenja, neznanja, sile koju ova država decenijama pokazuje običnim građanima. Ne zaboravite, i prošli i sadašnji i budući, sila Bogu nije mila i gdje god ste, šta god radite, hiljade ugaslih očiju vas prate.