Granica na Savi i naši Jevreji

Iako ne vjerujem u onostrano, zaista je nevjerojatna činjenica da se nesuđeno otvaranje novog graničnog prijelaza između Bosne i Hercegovine i Hrvatske, preko Save, poklopilo s prevrtanjem broda s izbjeglicama i smrću troje ljudi koji su pokušali mimo graničnih kontrola preploviti Savu i domoći se Hrvatske, odnosno Europske unije.

Kao što čitatelji već znaju, novi granični prijelaz u Bosanskoj Gradišci na kraju nije otvoren zbog uvijek istih problema u vezi sa jedinstvenim državnim institucijama, u ovom slučaju, Uprave za indirektno oporezivanje. Zbog toga je hrvatski premijer Plenković na kraju promijenio planove i otišao tek u Banju Luku, gdje će posjetiti samostan Marija Zvijezda i otvoriti još jedan studentsko-crkveni centar. Sada u iluzornoj nadi kako će bilo kakvo ulaganje tog tipa bilo što promijeniti u pogledu broja i statusa Hrvata u Banjoj Luci i Republici Srpskoj. No, poanta ovog odsječka priče je da se nastavlja već viđeno, i s domaćim prijeporima i s politikom Republike Hrvatske i s interesom medija za ove teme.

S druge pak strane, dok jedni prelaze granice i grade nove granične prijelaze, ne primjećujemo očaj ljudi koji ginu doslovno tu kod nas, baš na toj istoj granici i iz nekog bizarnog razloga vjerujemo kako je takvo stanje održivo.

Samo pak dan prije ova dva događaja, Ozren Kebo je na vlastitom profilu na Facebooku prenio informaciju da je jedan maloljetni sarajevski dječak pretučen od vršnjaka samo zato što je Jevrej, a da njegova, također maloljetna sestra prima prijeteće poruke. Oboje su od svojih maloljetnih vršnjaka izloženi nasilju isključivo zbog svog porijekla i zbog toga što im očito roditelji djece koja ih napadaju, pripisuju kolektivnu krivnju zbog genocida države Izrael nad Palestincima.

Ono što povezuje ove tri priče, osim očite činjenice da se događaju u istoj zemlji, jeste da ljudi stradavaju isključivo zbog vlastitog porijekla ili državljanstva, ili se u kvalitetu njihovog života ulaže opet zbog porijekla te da smo postali nevjerojatno neosjetljiva društva. Naravno da je status Ozrena Kebe potaknuo niz reakcija solidarnosti s djecom i da je moguće da se oko toga nešto pomakne. Ali to ne mijenja činjenicu generalne neosjetljivosti na ljudsku patnju i potpunu nedosljednost vezanu uz odnos prema ljudima i falsificiranje ideje empatije.

Dodatno, svatko tko danas otvori regionalne medije, posebno one hrvatske, i pogleda komentare ispod vijesti o smrti troje izbjeglica u Savi, shvatit će s koliko smo monstruma okruženi.

Nekad čovjek ima dojam da sve što radi i piše, radi uzalud. Još češće ima dojam da se ponavlja i da otkriva opća mjesta.

No, izgleda da je doista postalo nužno napominjati da smo svi prije svega ljudi, a onda sve ostalo vezano uz državljanstva i identitete. I da je samo ovo prvo, zapravo, bitno. Što znači da su jednako ljudi i Palestinci u Gazi i nesretni državljani Kine i Turske koji su se utopili u Savi i ovo dvoje sarajevske djece kao i malobrojni povratnici u Republiku Srpsku, Bošnjaci i Hrvati. Što je to u ljudima koji su spremni biti empatični isključivo prema pripadnicima vlastite nacije ili civilizacije, a potpuno neosjetljivi na patnje drugih ljudi i čak spremni biti nasilni prema njima ili likovati kad umru, doista ne razumijem.

Ali svijet izgrađen na nasilju, granicama i isključivanju neće i ne može biti dobar ni za koga. Pa ni za one koji su uvjereni kako nikada neće biti isključeni.

Na kraju, ako postoji neka zemlja koja može razumjeti tragediju izbjeglica i čiji ljudi su, unatoč svemu, naučili živjeti zajedno, pa dodatno ako postoji neka zemlja koja je znala pružiti utočište prognanima i drugačijima, u ovom slučaju Sefardima, to je Bosna i Hercegovina.

Izabrati onu drugu, mračnu stranu tog društva i zemlje, pored ove, i surovo je i van pameti s našim iskustvom.