Godišnji odmor od nerada
Daleko do toga da sam pobornik ili sužanj teorije zavjere, bar o ovoj temi kad je riječ, ali ono što sam uočio (valjda ne jedini?) početkom prošle sedmice možda bi se moglo smjestiti baš u tu priču: na mnogim portalima je osvanula informacija o uspješnom neradu, hroničnoj fikus-pasivnosti, nepostavljanju poslaničkih pitanja i pokretanja inicijativa u Predstavničkom domu Parlamenta BiH, sa imenima i stranačkim profilom onih što su hronična ikebana u tom domu i koji su, naravno, već tri godine uredni u uzimanju basnoslovnih para za taj napor. (Dom naroda je cirkus za sebe i, uz novinarsku, plijeni i pažnju jedne posebne medicinske grane.) Osvanula, dakle, ta informacija, da bi već u rano popodne – bila izbrisana, jer se neko osobito potrudio da taj nepobitan dokaz blamaže i jada dobrog broja državnih parlamentaraca nestane u vidu lastinog repa.
Pogriješio sam što sam tek letimično tu informaciju pročešljao očima, naumivši joj se kasnije vratiti. Uzalud, isparila je. Ipak, i površnim uvidom sam uočio to da otprilike dvije trećine poslanika, podjednako i iz vladajućih i opozicionih stranaka, vole da ne vole isticanje u diskusiji, postavljanju pitanja, pokretanje inicijativa... Što je nastavak višegodišnje tradicije: samo odabrani stranački špic-igrači zaduženi su za raspravu, za skakanje u oči nekom iz suprotnog tabora, za svađe, isticanje uvredama i niskim udarcima, istupe pred novinarima... Doduše, ima i onih – mogu se nabrojati na prste jedne ruke – koji ozbiljno i suvislo diskutuju, predlažu i pitaju i trude se da opravdaju ono što uzimaju svakog mjeseca.
Nisam odustao od želje da, ipak, pokušam doći do podataka o tome kako su, od osvajanja mandata na izborima 2022. godine, državni poslanici prilježno ispisivali almanah svog (ne)rada. Pa dokučim podatak o tome da je, u 2023. godini, Predstavnički dom, od 50 prijedloga zakona u proceduri, usvojio 12, odbio 14, obustavio rad na šest, a 10 zakonskih prijedloga još se kiseli u procedure. Poslanici su se, uz zakone, bavili i sporazumima, odlukama, inicijativama... Održano je 14 redovnih i devet hitnih sjednica, a razmatrano 188 tačaka dnevnog reda. U 2024. godini je razmatrano 36 prijedloga zakona i dva prijedloga amandmana na Ustav BiH; usvojeno je osam, odbijena četiri, povučena tri i obustavljen postupak za pet zakona, u proceduri je ostalo 16, a na čekanju pokretanja procedure je bilo šest zakona. Tokom te godine, Dom je imao 10 redovnih i četiri hitne sjednice, a razmatrano je 237 tačaka dnevnog reda.
U ovoj šumi brojki i pratećih podataka, na prvi pogled se ne krije ono što, kad se malo promisli, naprosto bode oči: parlamentarci su emitovali utisak o radu, ali najvažnije – ono što su evropske obaveze, ono zbog čega smo već izgubili više od 200 miliona KM, ono što koči Plan rasta, čekanje dva ključna zakona o Sudu BiH i VSTV-u i određivanje pregovarača, pogubljeno Vijeće ministara (i krivična prijava protiv njegove šefice Borjane Krišto), upražnjena pozicija ministra sigurnosti – do bola uvjerljivo govori o radu i, naročito, neradu. Utisak o tome se još više učvršćuje kad se u pomoć pozove tradicija: od 1. avgusta su ujagmili godišnji odmor, a iza sebe ostavili blokade, neusvojen državni budžet, kočenje reformi, zamrznut Plan rastra, divljanje cijena, hroničnu nebrigu za socijalne prilike, ali i brigu o sebi – sa triput povećanom platom za godinu i poslovično neispunjenim obećanjima.
Uz to što se može učiniti da se tekuće zatišje na političkoj sceni ne razlikuju mnogo od ostatka godine i onoga što se uporno ne radi, ima i nešto što štrči: rušioci i otvoreni protivnici ove zemlje, koji primaju platu od nas i efikasno rade protiv nas, niti su na odmoru, niti miruju. Uz mnoge druge, svjež je vikend-primjer državnog ministra finansija i trezora Srđana Amidžića, usput i sekretara SNSD-a i smjernog realizatora politike svoje stranke, koji je, uoči današnje sjednice Predsjedništva BiH, na kojoj će se naći novi izgled državnog budžeta, rabijatno digao glas protiv sredstava za odbranu, za ustanove kulture od državnog značaja i za Javni RTV servis, demagoški to pravdajući manjkom para za povećanje plata uposlenicima institucija BiH sa srednjom stručnom spremom i – uz tragikomično proklizavanje, nakon debakla s pokušajem da mućke s Viaductom platimo svi mi! – tvrdnjom da pare ne treba dati RTVBiH, već entitetskim emiterima, zaboravljajući da RTRS po sudskoj presudi RTVBiH duguje oko 100 otetih miliona KM.
Elem, poslanici i ostali iz državnog vrha avgust koriste za odmor od nerada, ali oni drugi – čiji je Amidžić vajni reprezentativni uzorak – ne miruju i ne odmaraju se. Jer, kakva bi bila dosljednost i fanatičnost u otporu svemu što jača državu, vodi je ka stabilnosti i “prijeti” da bi se jednog dana mogla osoviti na svoje noge – ako bi mirovali bar jedan dan i ako bi “zaspali”? Pogotovo oni koji su slijepi poslušnici autora histeričnog vriska “Bosna i Hercegovina nije moja zemlja”.
