Kolumna Eldine Zolj-Balenović: Godine nisu samo godine života/Ilustracija/Stefan Komljenović

Ilustracija: Stefan Komljenović

Godine nisu samo godine života

Dva mjeseca su prošla otkako je u vječnost otišla jedna od nas. I niko ništa.

Planeta se nastavila vrtjeti istom brzinom, u istom smjeru. Sunce izlazi na istoj strani svijeta. I zalazi na istoj. Zemlja i dalje tvrda, nebo visoko, more slano. Približava se kraj ljeta, ljudi se užurbano spremaju za jesen, uskoro će zima, pa eto proljeća, a onda novo ljeto. Na pozicijama u Bosni i Hercegovini su isti ljudi. Na snazi isti zakoni. Životima nam se igraju isti stručnjaci. Na listama isti ili veći broj ljudi. (Ne)odobreni isti lijekovi. Lista indikacija identična.

Je l’ vam jasno šta je još isto? Bez ikakve promjene. Bez ikakvog napretka. Bez koraka unaprijed.

Liječenje onkoloških pacijenata.

Na sav glas smo vrištale da je Selma, jedna od nas, herojski, jako, nadrealno snažno bila bitke sa bolešću, ali i sa sistemom, listom čekanja, indikacijama, starim lijekovima. I ne, ništa to nije bilo jače od nje. Ništa je nije pobijedilo. Samo je taj strašni čas došao, kao što će doći svima nama.

Nastavak vijesti ispod promo sadržaja

I znate ko se zapitao da li je morala posljednje dane disati u dalekom Istanbulu? Da li je morala posljednje dane života brinuti gdje i kako nabaviti lijek? Da li je morala umjesto na ramenu svoga supruga, svoje snage, krila i vjetra u leđima, ali i daleko od svih nas koji je volimo cijelim srcem i dušom, posljednji čas dočekati na hladnom krevetu strane bolnice, okružena neznancima, svjesna da joj njena država nije omogućila liječenje, da joj je okrenula leđa, da je napustila i prepustila?

Niko! Niko osim porodice, rodbine i prijatelja u čijim venama će zauvijek biti Selme i njene herojske borbe. Ma niko se nije pomjerio, zamislio, promislio. Isto kao što se niko nije zapitao za tri godine upornog liječenja i kupovanja vlastitim sredstvima lijekova za ovu mladu ženu kako su izdržali? Jesu li morali baš sve sami kupovati? Jesu li morali umjesto na putovanja, izlete, odmore novac davati za terapije? Zašto ništa nisu mogli ostvariti normalnim putem, kao što ostvaruju pacijenti širom svijeta? Zašto se morala, osim sa karcinomom, boriti i sa administracijom, neimanjem, neradom, nehtijenjem, neznanjem, hladnim, mračnim srcima onih koji odlučuju. Kao da karcinom nije dosta. Kao da to crno, uporno, odvratno, prokleto zlo nije dovoljno. Kao da nije dovoljno pratiti, osluškivati, čuti, osjetiti svakim dijelom bića kako taj dušmanin osvaja dio po dio neliječenog mladog tijela.

Zašto je samo kod nas život tako jeftin? Zašto samo kod nas ljudski život ne vrijedi ništa? Zašto i kako je ove što odlučuju baš briga za ljudske živote.

Ma zašto i kako se ne pomjere planine, ne pomrači sunce, ne izliju mora, ne poplavi sve, ne puhnu vjetrovi, oluje, zemlja se ne zatrese, ljudi ne vrisnu kada ostajemo bez ljudi? Zašto šutimo? Zašto trpimo? Zašto nam je svejedno? Zašto smo tako hladni, strani, daleki, nezainteresovani? Zašto ništa ne pamtimo, ništa ne vratimo?

24. juna je otišla Selma u 43. godini, 8. augusta Nađa u 53... u septembru... nije pitanje da li će neko u septembru, samo je pitanje koja od nas i u kojoj mladoj godini života. I, te godine nisu samo godine života. Tu su i godine straha, očaja, čežnje, iščekivanja, pregledanja, kontrola, snimanja, terapija, bolova, iscrpljenosti, slabosti, nade, vjere... tu su i godine kada shvatite da državu ne zanimate, da ste joj teret, trošak i da vaš život ne vrijedi nimalo. Jer, da je drugačije, poslije prve osobe koja je otišla u vječnost, a kojoj nije pruženo adekvatno i pravovremeno liječenje, na istim funkcijama ne bi bili isti ljudi. Ma ne bi bilo tih funkcija. Ma ne bi bilo ni države. Ne bi bilo ništa.

Jer, kad nema ljudi, neka nema ni ministara, pravilnika, zakona, odluka, komisija. Neka cijeli svijet stane. Neka sve zašuti. Neka sunce nikada ne izađe. Neka se desi nešto kako bi ovi koji vladaju desetinama godinama unazad shvatili da su ljudi najvažniji, najvredniji, da su zbog ljudi tu, da im ljudi zarađuju plaće, da ljudi grade državu, da ih ljudi dovode u fotelje i da će doći dan kada će ih neko pozvati na odgovornost. Kad-tad, biće pitani. Progovorit će protiv njih svaka suza bolesnog, svaki uzdah boli, svaki krik straha, svaki pogled očaja, svaka tuga duše, svaka praznina i bespomoćnost nas koji bijemo najteže bitke iz dana u dan, iz sata u sat, iz časa u čas, od udaha do izdaha.