Glumac koji nije odustajao

Ne pišem sentimentalni omage Josipu Pejakoviću. Imam neki otpor prema tom žanru i nisam mu vičan. Ne bih to radio sve i da smo bili bliski prijatelji. Bili smo samo poznanici, pa i to po prirodi posla kojim smo se bavili. Nisam ni znao da ga prijatelji zovu Conja. Imali smo jedan duži razgovor u bifeu Narodnog pozorišta, kad je na televiziji išla njegova serija “U ime naroda”, posvećena ljudima sa dna života, usamljenim, starim i nemoćnim, na koje je i sam bog zaboravio. Živjeli su u kućama na osami, često u nekoj zabiti, bez struje i daleko od vode, a Pejaković ih je obilazio i usred zime, donosio im poklone i bodrio ih da izdrže. Za njih je to bila velika radost, neočekivana i kratkotrajna. Bile su to tužne priče, jer drugačije nisu ni mogle biti. O tome sam pisao u kolumni “Pejakovićeva Bosna”, objavljenoj na ovom istom mjestu. Teško da je iko od tih paćenika još u životu. Sada je otišao i čovjek koga su se sjećali do smrti. O glumačkoj i ljudskoj veličini Josipa Pejakovića proteklih dana rečeno je gotovo sve što se imalo reći. Dodao bih samo da, po mom shvatanju dramske umjetnosti, Josip Pejaković nije bio jedan od njenih najvećih protagonista u ovoj zemlji, nego je u svojoj ukupnosti bio najveći, pošto je bio i glumac, i pisac dramskih tekstova, i redatelj. Imao i nekoliko filmskih uloga.

Ali, nešto drugo me je navelo na pisanje ovih redova. Pitam se, zapravo, može li išta u današnjoj Bosni i Hercegovini, pa i odlazak jednog velikog umjetnika, koji bi, da je sreće, bio slavljen kao “glumac nacionale”, proći bez podjela i hipokrizije? Narod je ožalio Pejakovića na svoj način. Bošnjaci u najvećoj mjeri, uz opasku “Bio je dobar čovjek”, što je u njihovom poimanju bio sinonim za njegovu privrženost Bosni i Hercegovini. Pejakovićev odlazak ipak najintenzivnije proživljavaju oni što se vode pod Ostali, oni su u njemu vidjeli personifikaciju svog političkog identiteta i svojih pogleda na život i svijet. Međutim, nacionalistički indoktrinirani Srbi i Hrvati, a oni čine dominantnu većinu u svojim kolektivitetima, na Pejakovićeva politička uvjerenja gledali su poprijeko. On nije bio, niti je mogao biti čovjek po mjeri etnonacionalističkih politika. Nije im odgovaralo ni njegovo poimanje Bosne i Hercegovine kao zemlje istinoljublja, čovjekoljublja, domoljublja i čuvanja vlastitog obraza, kao i kulta komšiluka, svojevrsne neformalne institucije koja je vijekovima bila važnija od daleke bratovljeve kuće. Ko imalo dobronamjeran može išta imati protiv tih univezalnih ljudskih vrijednosti? Akademik Franjo Topić posvetio je glumcu nekoliko dirljivih oproštajnih rečenica: “Bio je glas naroda, savjest vremena i svjetlo koje je hrabro osvjetljavalo tamne kutove naše stvarnosti. Njegove riječi su bile molitva za pravdu, a njegova ljubav prema domovini bezuvjetna i istinska...” Još neke poznate ličnosti ističu kako je Pejaković bio “glas naroda i savjest vremena”. Međutim, to nije posve tačno i ne odgovara punoj istini, jer je dominantna većina tog naroda još na prvim demokratskim izborima prigrlila nacionalističku misiju svojih vođa. Istina je, dakle, da je Pejaković bio antipod toj narodnjačkoj većini, što se može vidjeti iz niza njegovih izjava.

Nepokolebani antifašista, Josip Pejaković je izgledao kao da je došao iz slavnih partizanskih pjesama “Po šumama i gorama” i “Padaj silo i nepravdo”. Široku publiku je osvojio kao autor i interpretator snažnih monodrama “Oj, živote” i “On meni nema Bosne”; na velikom antiratnom mitingu u Sarajevu, 6. aprila 1992, hiljade ljudi ponavljale su njegov uzvik “Ne damo Bosnu”; ostao je neostvareni političar, pošto ga je u trci za člana Predsjedništva BiH pretekao jedan lažni Jugoslaven, koji je odmah potom prešao u SDA.
A Pejaković je i dalje ostao Jugoslaven, ne ustručavajući se da i nakon propasti zajedničke države o nekadašnjoj zemlji govori u superlativima. Prezirao je etnonacionaliste, optužujući ih da su uništili sve ono najbolje što je Bosna, a s njom i Hercegovina imala u svom istorijskom nasljeđu. Nije štedio ni birače koji u golemoj većini decenijama održavaju korumpirane nacionalističke oligarhije na vlasti, niti ovaj ili onaj etnički kler, o čemu je rekao: “Zajednički život nema nikakvih šansi kad svaki dan iz džamija i crkava slušamo kako vaze da je jedino rješenje da živimo jedni pored drugih. Oni su uspjeli da razvale sve što je vijekovima bilo normalno – da živimo zajedno. Živjeti jedni pored drugih je potpuni besmisao. Tako živi Evropa. Zato mi se i ne sviđa”. Posve je razumljivo da je, nakon svega, u postojećoj konstelaciji političkih snaga i odnosa stekao mnogo više protivnika, nego pristalica.

I šta god neko o tome mislio, Pejaković je platio visoku cijenu svog javnog aktivizma. Svjestan toga, jednom prilikom je rekao: “Nekad sam bio jugoslavenski glumac, a danas nisam ni bosanskohercegovački, nego samo sarajevski”. Da je samo šutio, danas bi Dragan Čović izjavio da će u Mostaru biti podignut spomenik hrvatskom glumcu Josipu Pejakoviću. Ali, koliko god volio Bosnu, a s njom i Hercegovinu, ovaj umjetnik nije bio čovjek jednosmjerne ulice, niti je stvarnost posmatrao s povezom na očima. Razlikovao je zemlju od države, jer “zemlja rađa, a država ubija”, i kretao se između zainaćene euforičnosti u slavu autohtone Bosne i Hercegovine i spoznaje da je ona pred našim očima gotovo potpuno iščezla. Sve u svemu, pripadao je poraženoj, sve malobrojnijoj manjini, ali se do kraja života držao vlastitog gesla da je gore odustati, nego biti poražen.

Drugog jula, takoreći juče, gostovao je u emisiji “Presing” Televizije N1. Na samom kraju emisije, vidno iznuren i pri kraju snage, ustao je, uspravio se i otpjevao stihove koje je napisao na muziku himne Bosne i Hercegovine. Učinio je to zanosno iz sveg srca i glasa. Bila je to njegova posljednja uloga, slika koju ću pamtiti.