Generalštab i kultura sjećanja

Da se odmah razumijemo. Vučićeva prodaja Generalštaba Trumpovom zetu, nasilno skidanje zaštite kulturnog dobra s te zgrade, slanje tajnih službi da zastraše i cenzuriraju ljude iz zavoda za zaštite spomenika, pa na koncu i to da prodaju i brišu iz sjećanja zgradu iz političkih razloga čelnim ljudima države koja je tu zgradu de facto srušila, jeste jedna velika blasfemija.

I prosvjednici i studenti su oko svega toga u pravu.

Pored toga, ne treba imati nikakvih iluzija ili prohtjeva oko ideoloških pozicija ljudi koji masovno demonstriraju i suštinski žele Vučićev pad. Demonstrira praktično čitavo društvo, što znači da je riječ o presjeku društva koje je već više od četrdeset godina dubinski nacionalističko. Očekivati da se ono preko noći iz temelja promijeni i zamjerati ovu ili onu ikonografiju u takvim okolnostima je u najmanju ruku naivno.

Osim što je riječ o vlasti jednog čovjeka koji stalno laže, radi što hoće, etiketira, ne dopušta nikakvu stvarnu demokraciju ili raspravu, vlada preko korupcije, otvorenog nasilja i bezakonja, te tabloida najgore vrste, on, zapravo, ponižava sve građane te zemlje i jednostavno za dobro tih ljudi je nužno da ode s vlasti. Sasvim neovisno o tome tko će doći nakon njega.

Isto vrijedi i za odnose u regiji.

Dodatno, moj djed je kao vojno lice radio u tom Generalštabu, on je k tome ranjen na Sutjesci i izvorna simbolika te zgrade zaslužuje biti sačuvana. Na kraju krajeva i u ime memorije jednog grada, te samopoštovanja jednog društva, nedopustiva je ideja da se ona proda i izbriše na način na koji je zamišljeno.

Međutim, praviti se, kao što se prave svi demonstranti i studenti u svojim govorima, da je to NATO-bombardovanje i čitava ta 1999. godina pala s Marsa, nije iznenađujuće, ali je osim što je nehumano, zapravo i prilično neinteligentno. Jer baš tolikim zatvaranjem očiju pred onim što je država Srbija radila u ratovima devedesetih godina, znači onemogućavanje razumijevanja kako i zašto im se desio Aleksandar Vučić i odakle npr. crvene beretke u Pionirskom parku.

Kad god odem u Beograd, a to je prilično često, imam običaj trčati po Tašmajdanu. I svaki put kad napravim krug i prođem kraj spomenika djeci stradaloj u bombardovanju, počnem sam sa sobom razgovarati kao da razgovaram s većinskim mišljenjem u Srbiji, prema tom događaju i prema devedesetim općenito. I razgovor se otprilike ovako odvija:

“Amerikanci i Zapad su nas bombardovali da nam otmu Kosovo.

- A zašto bi vam željeli oteti Kosovo?

- Pa zato što ne vole Srbe.

- A zašto ne vole Srbe?

- Zato što smo mi pravoslavci.

- Znači, ne vole Srbe zato što su pravoslavci, ali vole Albance i Bošnjake, koji su većinski muslimani?

I kad je to točno Zapad počeo mrziti Srbe, koji su tom Zapadu bili saveznici u oba svjetska rata?”

Moja imaginacija odgovora prosječnog mišljenja u Srbiji dalje ne dopire. Jer, zaista, ne mogu pretpostaviti što bi na sve ovo mogao biti nastavak odgovora.

Osobno mi strašno fale i Srbi u Sarajevu, kao i u mom Mostaru, kao što mi je užasno žao što ih je u Hrvatskoj ostala trećina predratnog broja. Ali postoji neki razlog zbog čega je to tako, a taj razlog se, barem kad je riječ o Sarajevu i Mostaru, sigurno ne tiče toga da ih je iz tih gradova netko protjerao.

I dok god se većinsko mišljenje, ovih studenata ili sljedećih generacija u Srbiji ne suoči s ovim pitanjima i ne počne razmišljati o suvislim odgovorima, postojat će mogućnost za novog Vučića i stalno vrćenje ukrug.

Što mi je užasno žao. I zbog građana Srbije i zbog svih nas na ovim prostorima, a na koncu zato što je to dijelom i moj narod.

Samo, uzalud je pisati dok društvo samo ne dođe do toga.