Duša zna kakve su noći kada sve utihne, a srce zaplače

Šta je život? Plan. Ljubav. Partnerstvo. Roditeljstvo. Poslovni uspjeh. Putovanje. Svašta čovjeku kroz glavu leti, prolijeće, nešto izmami osmijeh na licu, nešto suze u očima. Nešto nas baci na dno, nešto vine u oblake. Nešto nas razveseli, nešto rastuži. Mijenjaju se prioriteti, obaveze, pravci s godinama, iskustvom, obavezama. I niko nema ravnu liniju u životu. Nikome ne ide sve kako bi želio. Uvijek se nađe nešto što vas skrene, uspori, oteža.

To je život kod onih koji se ne bore sa smrtnom bolešću. To je život kod onih koji ne žive od nalaza do nalaza. Od kontrole do kontrole. Jer, teška bolest vas ne uspori, ne skrene, ne oteža. Teška bolest vas zaustavi, sve preokrene i tegobom i težinom oduzme i plan, i ljubav i poslovni uspjeh, i putovanje i... oduzme svaki sat u danu, svaku misao, želju, nastojanje, ambiciju. Teška bolest od vas učini vojnika koji pazi šta jede, pije, koliko spava, koliko hoda, kad je terapija, snimanje, pregled. Od vas učini čovjeka koji osluškuje svaki šum tijela. Od vas učini čovjeka koji sve što mu bolest nije pojela, stavlja na raspolaganje samo i jedino preživljavanju. Jer, važno je preživjeti ciklus od kontrole do kontrole, važno je na vrijeme se naručiti na pregled, važno je dobiti termin za pregled na vrijeme, važno je izgurati još ovaj dan, važno je kakav će biti idući nalaz.

Nedavno, u razgovoru sa kolegicom koja se bori sa karcinomom dojke, poslije dženaze njenoj majci koja je preselila od karcinoma pluća, na njeno Šta ti je život?, odgovorim da je nama, onkološkim pacijentima, život jedan nalaz. Onaj koji te izvrne naglavačke, sve ti promijeni, baci te na dno, pa te otrese o crnu zemlju, pa ti oduzme dah, misli skrene, ubije i oživi, pa opet ubije i oživi i tako iz ciklusa u ciklus. Bezbroj priča, bezbroj sudbina, bezbroj je života oko nas koje je promijenio samo jedan nalaz. Bilo je sve uredu do... jednog nalaza koji pokaže promjenu, progresiju, novu izraslinu, novu oteklinu, novo crvenilo reza, šava, kože, novu masu... novo nešto.

I molim vas, pokažite razumijevanje za one koji su tužni, uplakani, prestrašeni. Pokažite razumijevanje za one za koje znate da žive od nalaza do nalaza, jer nalaza je previše, prečesto. Grlite ih i kada ne traže. Slušajte ih i kada pričaju i kada šute. Njihova tišina je čak glasnija od riječi. Nije važno što je vaša tetka, komšinica ili rodica preživjela istu dijagnozu. Nije važno što je neko vaš bio ovakav ili onakav, potpuno drugačiji. Nije važno što bolesna osoba izgleda super, divno, nasmijano. Njena duša zna kako živi, šta iščekuje, čemu (ne) vjeruje. Njena duša zna kakve su noći kada sve utihne, a srce zaplače.

Pokažite razumijevanje, pokažite želju da pomognete, budete tu. Jer, sve će proći, onako ili ovako, ali završit će se. Samo osjećaj da ste čuli tu tešku tišinu, da ste vratili osmijeh na lice skamenjeno od straha i neizvjesnosti govorit će vječno i biti primjer drugima koji prolaze isto. A, nažalost, onih koji prolaze isto je sve više, sve je više osoba oboljelih od karcinoma, sve je više onih koji šute i sami prolaze kroz situaciju, iskušenje, problem, mrak i crnilo, a nikako sami ne bi smjeli biti. Ne zatvarajmo oči, uši, duše, vrata želeći se na taj način zaštititi od tuge i bolesti. Budimo ruka koja diže sa dna, a nikako duša koja ne čuje tišinu koja vrišti. Budimo oni koji su tu. Budimo oni koji su svjetlo, a ne mrak.