Država u procesu

Starije Sarajlije se i danas sjećaju čovjeka koji se zvao Kriza. Pravo ime mu je bilo Vinko, ali su ga svi zvali po tome nadimku. Atletske građe, u mladosti je, pričalo se, bio oličenje muške snage i ljepote, za njim su se na ulici okretali i žene i muškarci. Ja sam ga upoznao prije petnaestak godina, kad smo se sreli na šetalištu koje vodi prema Kozijoj ćupriji. Radeći u štampariji Rad na Obali, stekao je naviku da redovno čita novine, pa je u šetnji, u svojim penzionerskim danima, uvijek nosio Oslobođenje. Ponekad bih ga zatekao kako sjedi na klupi i čita novine. Kriza nikada nije imao dovoljno novaca, pa kad bi ga neko od prijatelja ili poznanika upitao kako je, on bi odgovorio: “Kriza, jarane!” Tako je dobio nadimak. A bio je i duhovit. Kad bi po džepovima skupljao sitniš da plati svoje piće, promrmljao bi: “Bog mi je danas okrenuo leđa.” Kriza je umro godinu prije nego što nas je napala pandemija Corone, anegdota o njemu je samo šarmantna socijalna epizoda o pojedincu koji je živio sa besparicom, a bog je u međuvremenu okrenuo leđa stotinama hiljada ljudi u ovoj zemlji. Naravno, bog nema nikakve stvarne veze sa ovom pričom, ali kad ne znaju šta drugo da kažu, ljudi se pozivaju na njegovu volju.

Kako god, mi smo u više nego ozbiljnim problemima, računi antidržavne politike jedan za drugim dospijevaju na naplatu, i sada svi odbijaju da ih plate. Trideset godina traje ta nerazumna, štetočinska politika nacionalističkih garnitura. Čovječe, znaš li šta znači trideset godina u tvom životu? Ej, trideset godina koje su ti otete! Toliko u Bosni i Hercegovini, ne računajući brutalni rat, traje nešto čemu više ne znamo ni pravo ime. Nije španjolska kuga, nisu afričke suše, ni američki cikloni. Pa šta je onda? Kriza, kažu. Političari, novinari, eksperti i sav ostali društveni establišment – svi su prigrlili taj pojam kao adekvatan opis postojećeg stanja. Ali, kako kriza – politička, ekonomska, društvena – može trajati trideset godina? Pa eto, vidite da može. Međutim, narod ne razumije tu famoznu riječ, pošto ona ne objašnjava ništa i ne rješava ništa. Na pijacama, u marketima, na ulicama i u tramvajima nećete čuti riječ kriza, nego ogorčene ljude koji se suočavaju sa svakodnevnim poskupljenjem svega i svačega i pitaju se ima li tome kraja? Onda čuju kako će biti rata i zašute, jer ne daj bože samo tog belaja, a hljeba će biti vazda.

Mi kao da ne možemo da živimo bez problema, stvarnih ili isfabrikovanih. Kad u Bosni i Hercegovini svane novi dan, s njim osvane i novi problem. Neki od njih se smatraju nerješivim. Kako bilo koji problem može biti nerješiv ako postoje volja i znanje da se on riješi? Slučaj sa Izbornim zakonom je indikativan. Čak i Draganu Čoviću odgovara da taj politički rebus ostane neriješen pošto ga njegova “neriješenost” održava na vlasti. Čak i više od toga, čini ga glavnim igračem u maratonskoj partiji političkog pokera. Treba prekinuti s tim cirkusom i postupiti dobronamjerno, jer dokle god Čović bude imao u rukavu kartu “jednakopravnosti hrvatskog naroda”, on će moći da državu tretira kao sporednu stvar.

Avdo Sidran nije bio bogzna kako vičan političkim temama, ali je u trenucima nadahnuća znao izreći rečenice koje se pamte. Jedna od njih bila je: “Najprije se posvađaju oko para, pa se onda idejno raziđu”. Aludirao je na naše vladajuće političke vrhuške, svece koji blago dijele i kojima je to blago uvijek bilo važnije i od same države. Sjetimo se s kakvom je samo lakoćom podijeljeno, i odmah unovčeno, zlato koje je Bosni i Hercegovini pripalo raspadom Jugoslavije. Tada je i vuk bio sit i ovce na broju. Danas više nisu u toj igri nikakve ideologije iz Sidranove anegdote, pošto su izbrisane gotovo sve razlike između ljevice i desnice, a ljudska prava i slobode bačeni u more kao suvišan brodski teret, pa se gloženja oko para događaju isključivo kao sudar trenutnih etničkih interesa.

U toku je pravi politički rat između dva entiteta, izazvan odbijanjem Vlade Republike Srpske da plati presuđeni dug slovenačkom Viaductu, koji je zbog njenog nemara sa početnih nekoliko miliona KM dostigao iznos od 110 miliona! Republika Srpska ima još nekoliko sličnih sporova, vrijednih ukupno gotovo dvije milijarde KM. Svi ti dugovi mogli bi stići na sarajevsku adresu, a stvorio ih je Milorad Dodik, posredno ili neposredno, koji sada traži da njegov dug plati država koju ne priznaje. Ako zanemarimo moralni aspekt ovog finansijskog skandala, mora se reći da on ugrožava ionako krhku državu, zapravo je ruši, pa je logično da ovdje ne može i ne smije biti kompromisa sa ljudima koji su milione skršili u ništa. Krivci za tu štetu moraju odgovarati, a tada će valjda i pristalice Milorada Dodika shvatiti da su i same bile saučesnici u tom skandalu, jer ih osim njegovog srbovanja ispod vašarskih šatri ništa drugo nije interesovalo.

Sve nas to vraća na priču o državi zarobljenoj u mrežama tri etnonacionalizma. Kao da do nje nikome nije ni stalo, osim malom procentu osviještenih građana. Slučaj Milorada Dodika, bjegunca od zakona, koji državnu granicu prelazi kad hoće, ogolio je nemoć institucija da se nose sa takvom situacijom. Ne mogu se zatvarati oči ni pred činjenicom da je dominantna većina stanovništva opredijeljena nacionalistički i da s takvim opredjeljenjem izlazi na izbore. “Bosna i Hercegovina još nije država u punom smislu te riječi, već država u procesu. Radimo na tome da postane prava država”, kažu ovi iz EU. Njima se ne žuri, a ne žuri se ni političarima koji upravljaju ovom zemljom, svjesni da bi ih svako požurivanje moglo koštati vlasti, pa i zatvorskih kazni. Sve u svemu, kako stvari stoje, država kakvu imamo, konfliktna sama sa sobom, “država u procesu”, ima izgleda na prilično dug život.