Doručak kod Erdoğana
Ovaj tekst ću početi s pitalicom: Što preostaje malim zemljama, poput Bosne i Hercegovine, koje nisu niti gospodarski, niti vojno snažne, niti su geopolitički pretjerano bitne, a niti imaju čime, zapravo, trgovati u međunarodnoj diplomaciji? Ostaju im samo principijelnost, poštenje i dosljednost.
Sad kad smo odgovorili na ovo pitanje, imamo i drugo. Ako je tome tako, a jeste, kako je onda moguće da isti oni političari koji s pravom kritiziraju Aleksandra Vučića i njegovu vlast, Viktora Orbana i njegovu vlast, Vladimira Putina i njegovu vlast, Benjamina Netanyahua i njegovu vlast, pa i Milorada Dodika i njegovu vlast, sa svim protuustavnim djelovanjima, uvažavaju turskog predsjednika Erdoğana kao relevantnog i cijenjenog sugovornika od kojeg još i očekuju nekakvu vanjskopolitičku podršku?
Da, ovdje mislim na članove Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića i Željka Komšića te na njihovo druženje na radnom doručku kod Erdoğana. I ne, ovdje ne mislim na Željku Cvijanović koja otvoreno, ne samo da nema problem sa svim spomenutim autokratima nego ih čak i podržava. Njoj jeste mjesto uz Erdoğana.
K tome, oni ne samo da u tome sudjeluju i bezbrižno razgovaraju s Erdoğanom u momentu u kojem ovaj ruši i posljednje ostatke demokracije i trodiobe vlasti u Turskoj nego to rade dok ta ista vlast te zemlje želi cenzurirati predstavu u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Dakle, dok se Turska upliće u unutrašnje kulturne slobode u zemlji, pri čemu spomenuti dvojac ne prestaje govoriti protiv uplitanja susjednih zemalja, Srbije i Hrvatske u unutrašnjopolitičke odnose u BiH.
I ne samo što to rade nego vjerovatno ne vide ništa sporno u tome, pa će se možda i naljutiti kad i ako pročitaju ovaj tekst. Štoviše, Željko Komšić potpuno staloženo izjavljuje kako su Erdoğanu prenijeli da državne institucije moraju raditi svoj posao.
E pa, u momentu dok očekuju pomoć od Erdoğana, ovaj demonstrira upravo dodikovsko poštivanje institucija, na način da sveučilište nakon nekoliko desetljeća poništava diplomu istanbulskom gradonačelniku i čovjeku koji ima realne izglede za pobjedu protiv Erdoğana na predsjedničkim izborima, te ga tako zakonski onemogućava u kandidaturi. A onda tog istog čovjeka hapse zbog terorističkog djelovanja, pa onda stotine tisuća ljudi izlaze na ulice turskih gradova dok ih policija hapsi, puca na njih gumenim mecima i vodenim topovima. Što sve skupa znači da se Erdoğan ponaša čak i gore od Vučića i da između tog čovjeka i gore navedenih ne samo da nema nikakve razlike nego je i jedan od većih autokrata iz tog biranog društva.
A našem dvojcu socijaldemokrata je baš lijepo da se razumio s njim. Između onoga što su demonstrirali njih dvojica i Macronovog srdačnog susreta s Aleksandrom Vučićem prije nekoliko dana, kao i između toga i ugodnog ćaskanja Marte Kos s tim istim Vučićem, također od neki dan ili svojevremenog dolaska Angele Merkel na Vučićevu partijsku konvenciju, nema ama baš nikakve razlike.
Pri čemu se sve to skupa ne može opravdati čak ni cinizmom politike kao takve, jer realno neće biti nikakve operativne koristi za državu od ovog njihovog ismijavanja s principima, poštenjem i dosljednosti u vanjskopolitičkom djelovanju.
I bez obzira na to što je jedan od gorućih političkih problema Bosne i Hercegovine pitanje Izbornog zakona, a unutar njega posebno izbora hrvatskog člana Predsjedništva, čak i da se to pitanje nekim čudom jednog dana riješi, ostaje otvoreno jedno sasvim drugo, ništa manje bitno pitanje.
Što ćemo mi koje niti u takvim okolnostima neće predstavljati nitko? Kao što nas trenutačno ne predstavlja.
Istina je da sve ovo pišem u vjetar i da nema niti najmanjih šansi da bilo kome zbog svega bude neugodno. Štoviše, puno je izglednije da me zbog ovoga nalijepe patrioti, proturski mediji i oni koji vole za sebe misliti da su ljevičari. Što je potpuno nebitno u čitavoj priči.
Bosna i Hercegovina jeste proživjela traumatičnu agresiju na njezinu egzistenciju i upravo je zbog tog napada i nečiste savjesti Zapada imala nekoliko desetljeća puno razumijevanje zapadne diplomacije za njene tegobe i poziciju. Pa i aktivnu pomoć te iste diplomacije.
Zemlja pak ciničnih političara koja ne zastupa konzistentno nikakve vrijednosti, nema pak nikakve šanse za bilo kakvom vrstom stvarne podrške na međunarodnoj sceni. Pogotovo je nema kod onih kod kojih je na ovaj način traže.