Dodikova laž o dva antifašistička pokreta

Neovisno o tome što se, ne bez temelja, ukorijenilo vjerovanje kako tisuću puta ponovljena laž postaje istina, laž o tome da su i četnici bili antifašisti jednostavno neće nikad zaživjeti kao istina. Neće, zato što je previše dokumenata, svjedočanstava i nacija izravno pogođenih njihovim zločinima prisutno, a ništa manje ni zbog toga što su izravni ideološki i simbolički nasljednici četničkog pokreta u posljednjem ratu devedesetih godina još jednom jasno pokazali što četništvo zapravo predstavlja.

Štoviše, svi oni koji mantraju priču o dva antifašistička pokreta suštinski ni sami u nju ne vjeruju, nego im služi za delegitimiranje NOB-a i partizana. Identična stvar vrijedi i u bošnjačkom kontekstu, u kojem je također postalo popularno kojekakve milicije i rezolucije proglašavati antifašističkim pokretima i gestama. Jedini se od njih taktički razlikuje hrvatski slučaj, u kojem se, budući da je nemoguće ustaše proglasiti antifašistima, partizani proglašavaju zločincima u rangu ustaša, ako ne i gorim od njih, jer su se ovi drugi borili za Hrvatsku.

No, vratimo se srpskom slučaju revizionizma, kojeg je najbolje opisati rečenicom istoričarke Dubravke Stojanović, izgovorenom na ovogodišnjem Korčula after Partyju, u kojoj je zaključila da je pred srpskim revizionistima ključni problem u odgovoru na pitanje kako je moguće da su četnici bili jedini antifašisti koji su izgubili rat?

Sve ovo pišem zbog još jednog, ovaj put odjavnog, Dodikovog ludovanja u Boljaniću, gdje je izbacio čitav arsenal svojih provokacija i ideoloških tlapnji. Od priče o tome kako je svijet podržao fašiste devedesetih protiv Srba, tvrdnji o četničkom antifašizmu, preko negacije Bosne i Hercegovine, želje da se “ne živi s muslimanima”, pa sve do najave izgradnje spomenika četnicima u tom mjestu.

Inače, formalno se u Boljaniću obilježavala famozna akcija spašavanja američkih pilota od strane četnika, koja je dugo vremena služila kao opravdanje SAD-a za podržavanje četnika nauštrb partizana tokom rata. Što je išlo dotle da je čak i u Hollywoodu snimljen propagandni igrani film “Chetnics” o velikim borcima za slobodu.

No, kao što rekoh, sve su to dimne zavjese koje ne mogu sakriti političku, ideološku i zločinačku pozadinu nastanka Republike Srpske, niti mogu promijeniti karakter četničkog pokreta. Zapravo, ono što Dodik ustvari sada pokušava, cinično se kačeći na vladajuću američku desnicu, na tragu je onoga što već mjesecima radi Netanyahu. Moralno ucjenjujući svijet s žrtvama holokausta, koje bi valjda trebale služiti kao opravdanje za genocid u Gazi kojeg država Izrael upravo provodi.

S tom razlikom što Dodik to radi još manje inteligentno, jer da se držao priče kojom nacionalizira partizanski pokret kao skoro pa isključivo srpski, koliko god se radilo o očitoj laži, možda bi donekle i funkcioniralo. No, prodati četnike kao antifašiste, i to u dva rata, jednostavno je nemoguće. Ma kakav pi-ar da imaš iza sebe, a posebno ako je toliko proziran kao Dodikov.

No, ono što u svemu ovome najviše zabrinjava jeste normaliziranje diskursa po kojem je sasvim uredu i legitimno napasti bilo koga, da bi se naplatilo za nepravde iz prošlosti i da bi se navodno spriječilo njihovo ponavljanje. Koje ćeš spriječiti tako da ćeš napraviti istu stvar.

Drugim riječima, to što je NDH doista napravila genocid nad Srbima kao dio državnog projekta, ne znači da vojska Republike Srpske nije to napravila nad Bošnjacima, jednako kao što činjenica holokausta nad Jevrejima, ne mijenja činjenicu aktualnog provođenja genocida nad Palestincima.

Samo što je najveći problem u čitavoj priči u tome što je na međunarodnoj političkoj sceni samo Slovenija odlučila imenovati stvari svojim imenom, i to apsolutno do kraja. Napravila je to u UN-u, preko predsjednice Slovenije Nataše Pirc Musar, koja je tijekom svog obraćanja u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda na okončanje genocida u Gazi rekla sljedeće: “Radi budućih generacija, kako bismo ispunili našu odgovornost kao ljudska bića, da osiguramo da smo na pravoj strani povijesti, moramo učiniti pravu stvar. Nismo zaustavili holokaust. Nismo zaustavili genocid u Ruandi. Nismo zaustavili genocid u Srebrenici. Moramo zaustaviti genocid u Gazi. Više nema izgovora.”

Ovaj govor ostat će zapamćen u povijesti kao suze Sonje Lokar, dok Milorad Dodik neće ostati zapamćen ni po čemu.