Dodik, Amerika i vrli novi svijet

Ako dosad to nekome nije bilo jasno, a sudeći po reakcijama na skidanje Dodika i jataka mu s američke crne liste, takvih je u Sarajevu i Bosni i Hercegovini priličan broj, valjda će mu sada postati. Ne postoji više svijet Pax americane, neupitne pobjede liberalne demokracije i vječnog mira i pomirenja u Europi, svijet Fukuyaminog kraja povijesti, Europe bez granica, odnosno onaj svijet koji je nastao nakon pada Berlinskog zida i okončanja hladnog rata. Iako nam je taj svijet nestajao pred očima godinama, pa čak i unatoč tome što je s drugom pobjedom Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima, s napadom Rusije na Ukrajinu i svim popratnim posljedicama, te s izraelskim genocidom u Gazi, dakle s nestankom bilo kakvih ograničenja goloj sili, toliko očito da tog svijeta više nema, još postoji nevjerovatan broj ljudi koji odbija vjerovati vlastitim očima i vijestima.

Ti ljudi misle da se ništa promijenilo nije i da je moguće nekakvim lobiranjima i valjda višom razinom patriotizma utjecati na odluke velikih sila prema Bosni i Hercegovini.

Zato mi se čini važnim nabrojati nekoliko neupitnih činjenica da bi se uopće dalje moglo razgovarati o budućnosti zemlje, te političkim, međunacionalnim i vanjskopolitičkim odnosima. Prvo, svatko, pa i SAD, a pogotovo one, donosi odluke iz vlastitog interesa, a ne iz nekakvog osjećaja za pravdu, moralnih obaveza i dugova ili iz nekog sličnog razloga koji lijepo zvuči, ali nije utemeljen u realnosti.

Dalje, danas više apsolutno nikoga u međunarodnoj politici nije briga za naše ratove na jugoslavenskim prostorima koji su se završili prije trideset godina, niti za to tko je bio žrtva, a tko agresor. Niti ih je briga za suočavanje s prošlošću. Ne znam koliko su ljudi ovdje svjesni, ali valjda ih je gašenje USAID-a ipak barem malo osvijestilo, da smo samo na korak od nestanka grantova, ozbiljno financiranih projekata u smislu tranzicije i regionalnog pomirenja i od gašenja čitave te ekonomije i priče koja je u političkom smislu doživjela debakl.

Štoviše, ne samo da ih nije briga nego najveći dio ljudi koji odlučuju o našoj budućnosti nemaju zapravo ni pojma o čemu se radilo.

Sve ovo znači da se nikome više zapravo ne bavi Bosnom i Hercegovinom i njenom ustavnom strukturom te unutrašnjim odnosima, koje vjerovatno do u detalje poznaju samo pasionirani politički kombinatori i šampioni kompenzacijskih lista.

Pored toga, živimo u doba uspona krajnje desnice svugdje, pa i u Americi i u zapadnoj Europi, kojoj je ključna parola strah od migranata, s očitom podlogom u islamofobiji. Iz čega je sasvim jasno da ne postoji situacija u kojoj bi, sve i kad bi se odlučili ozbiljno baviti Bosnom i Hercegovinom, oni koji odlučuju prepustili bilo kakve mehanizme odlučivanja u zemlji tome da glas Bošnjaka bude presudan.

Konačno, postoji nekakva očita politička volja u administraciji Europske unije, koja je aktualna sada, a do kada će biti tako, nitko zapravo ne zna, da se iznova otvori proces proširenja, te da u skorije vrijeme u EU uđu Crna Gora i Albanija, dok se druge može ohrabriti nekakvim gestama, što bi u slučaju Bosne i Hercegovine bilo otvaranje pregovora o članstvu.

Osim toga, jasno je da je Trumpovoj administraciji jedini interes onaj u kojem dobivaju prirodne resurse neke zemlje na pladnju, pa nije nemoguće da im se svidjela ideja rudarenja litijuma u BiH i Dodikova kooperativnost po pitanju resursa u Republici Srpskoj.

Iz svega navedenog, jasno je kako je jedini stvarni interes SAD-a s jedne strane i Europske unije s druge strane, taj da više ne bude nikakvog rata, da Bosna i Hercegovina ostane kao okvir koji će kako-tako funkcionirati, bez najava secesije i trajne ustavne krize, te u krajnjoj liniji bez potrebe za formalnim međunarodnim protektoratom i institucijom OHR-a. I na koncu eliminacija utjecaja Rusije.

To sve skupa znači da ćemo uskoro biti prepušteni sami sebi i našim kapacitetima za politiku kompromisa i realnih ciljeva. Istina je da to zvuči kao recept za katastrofu, ali je svakako ova tridesetogodišnja postdejtonska agonija došla kraju, raspasti se nećemo i jedini izlaz nam je da se dogovorimo.

Ukoliko pak sve ovo znači i eliminaciju mogućnosti opstrukcije zemlje od strane ruske diplomacije, vijesti su zapravo ohrabrujuće.

Ukratko, dobro došli u vrli novi svijet u kojem nismo nikome zapravo bitni.