Doček studenata u Hrvatskoj
Priča o studentskom pokretu i ustanku koji se pretvorio u općegrađansku pobunu u Srbiji može se pričati iz raznih perspektiva, dijelom i kritizirati zbog bolje ili lošije taktike, odnosno odluke kako doći do ključnog cilja normalizacije društva i države, koje neće biti bez micanja Aleksandra Vučića s vlasti. No, bez obzira na sva takva pitanja, ono što srpski studenti rade već mjesecima predstavlja čudo na svim poljima, a desilo se iznenadno kao deux ex machina iz antičkih drama.
Dakle, ne samo što su probudili apatično društvo u Srbiji koje je bilo ubijeno u pojam i krenuli zastupati europske vrijednosti i ustavni patriotizam, upravo u momentu kad one pomalo nestaju sa scene pod naletom autoriziranih populista i nove desnice, nego su proizveli nemoguće.
To nemoguće je činjenica da su sada studenti ultramaratonci, koji su odlučili drugačijom rutom od studenata biciklista krenuti prema Bruxellesu, prošli kroz Hrvatsku, gdje su srdačno dočekani u Osijeku, Virovitici i Varaždinu, pri čemu ih u je posljednjem gradu dočekao i gradonačelnik te predstavnici lokalne vlasti.
Pri čemu se sve ovo ne događa ranih dvijetisućitih, kad je krenulo obnavljanje veza na jugoslavenskom prostoru i kad se prvi i zadnji put nakon rata pojavila nada da je moguće narative iz devedesetih ostaviti iza sebe. Ne, ovo se događa u momentu novog uspona desnice, koja je npr. u Hrvatskoj uspjela dovesti do vidnog smanjenja financiranja tjednika Novosti, koji im je trn u oku samo zato što ga izdaje srpska zajednica, a bavi se društveno relevantnim temama. Dodatno, taj uzlet desnice nije endemski u Hrvatskoj, nego na svim ovim prostorima. I na koncu, ovaj doček se dogodio u momentu u kojem već godinama jedva da postoje ikakve stvarne međudržavne veze između Srbije i Hrvatske. Štoviše, Hrvatska se uporno nalazi na meti Vučićevog režima kao otvoreno neprijateljska država, čije je građane srpska policija počela cinično i planski maltretirati te protjerivati iz zemlje. Bilo da su novinari, poznati muzičari i kulturnjaci ili ljudi koji već godinama žive u toj zemlji.
I usred svega toga dogodi se doček u Osijeku, gradu koji je imao brojnu srpsku zajednicu do 1991. godine, zajednicu koja je i dalje vidljivo prisutna u gradu, ali s neusporedivo manjim postotkom, gradu koji je bio praktično na prvoj liniji i pod granatama, dok su istovremeno u njemu rađeni ratni zločini prema Srbima i gradu koji je nesumnjivi bastion HDZ-a i desnice. I onda taj Osijek dočeka studente uz pjesmu EKV-a i transparente s natpisima - “Pumpaj” i “Jedan svijet, jedna borba”, “Subotičani u Osijeku”, “Ne stojimo po strani, stojimo uz vas”, “Solidarnost nema granica”. Iskreno govoreći, najdirljivija je poruka Subotičana u Osijeku, ljudi koji su očito bili prisiljeni na ovaj ili onaj način napustiti vlastiti grad, ali i ljudi koji nisu zbog toga trajno ogorčeni na Srbe.
Tim je čudo svjetla srpskih studenata još i veće. Jer ne samo što izvlače ono najbolje iz ljudi, pa i pomažu tim istim ljudima da nekako iscijele vlastite traume, nego i jasno ukazuju na jednu stvar koja bi mogla biti itekako poučna i u Bosni i Hercegovini.
A ta je da ljudi ovdje bazično osjećaju jedni druge kao svoje, nemaju nikakav problem s tim da žive zajedno i međusobno se uvažavaju i da bismo se čak i u minimalno promijenjenom političkom i društvenom kontekstu mi odavno bavili drugačijim temama i svakako budućnošću, umjesto uzgajanje, ratnih trauma.
I ne treba sada ovdje nitko napominjati ratne zločine, neprohodne kulture sjećanja, nacionalističke vlasti i nasljeđe, jer sve je to jasno. Ali stalno inzistiranje samo i jedino na tim temama koje ne daju ljudima ovdje da se odlijepe od devedesetih nije ništa bolje od onoga što ti nacionalisti rade.
Svakako, lijepo je vidjeti da se može gledati i naprijed.