Dno je davno dobilo podrum

U posljednjih sedam dana preminule su tri žene koje su se liječile od karcinoma dojke. Tri majčina naručja su ostala pusta, šest dječijih duša je od tuge prokrvarilo, mjesto za porodičnom trpezom je zauvijek ostalo prazno. Ostaše snovi nedosanjani, ciljevi neispunjeni, nade neostvarene. Ostaše neotpjevane uspavanke, neispričane priče, djeca negrljena, željna majke. Tišina, muk, uzdasi i suze uselili su u tri topla doma i zamijenili višemjesečni, dugogodišnji strah, strepnju, neizvjesnost, borbu, nadu. Preminule su tri žene čiji osmijeh je liječio, čije riječi su milovale, čije oči su bile svjetlo u životima mnogih ljudi koje su voljele i koji su ih voljeli. Kako su se zvale, nije ni važno jer one su samo tri u nizu desetina, stotina onih koje koračaju istom stazom i pitanje je dana kada će i one na isti način preseliti na drugi svijet. One su samo tri koje sam poznavala, a pitam se koliko je onih koje su preminule, a nisam ih poznavala. Borile su se u tišini svoja četiri zida, jer karcinom nekada i nekome oduzme i glas i stav i sve druge potrebe, želje i snove. I nije nikakva utjeha da je to Božija odredba, sudbina, određenje. Da, vjernici su svjesni toga, tako je, ali posljednje mjesece života ove žene i stotine, hiljade drugih koje su preminule, provele su u potrazi za lijekovima, u potrazi za nadom i vjerom u bolje sutra. A mogle su i trebale uživati sa svojim najdražim. Bile su primorane umjesto čvrstih zagrljaja sa djecom, izleta sa roditeljima, druženja sa prijateljima, nizanja poslovnih uspjeha, zvati apoteke, organizovati transport lijekova, pratiti stanje računa nakon apela za pomoć u liječenju... Morale su biti bitke koje su im oduzimale i ono malo snage koju su imale i koju su crpile iz ko zna više čega. Morale su sve osim uživati u trenucima koje su imale, u životu koji im je preostao.

Dno je davno dobilo podrum, jedan nivo, dva nivoa, tri nivoa... nema kraja krugovima pakla kroz koje prolazimo i tonemo uprkos sporadičnim inicijativama, sporadičnim gašenjima požara koji skoro pa svakodnevno odnosi živote. Ko će sada preuzeti brigu o djeci koja su ostala bez majki? Ko će im pokucati na vrata? Ko će im olakšati svakodnevnicu? Ko će ih dočekati, ispratiti, pjevati uspavanku, pripremiti topli doručak, ispitati lekciju iz biologije...? Ko će ih najjače grliti, najviše voljeti? Ko će im zamijeniti majku? Niko! Jer nikoga nije briga za živote oboljelih, ali i njihovih članova porodica, koji su taoci višegodišnjih borbi za još jedan dan života. Nikoga nije briga ni za nas, još malo žive, a kamoli da nekome na pameti budu umrli. Crna zemlja prekrije tijela, crna zemlja prekrije sudbine, priče, živote i osim u krugu porodice, bliskih prijatelja i nas koji smo zajedno bile bitke, imena, sudbine, priče, životi se zaborave vrlo brzo. Jer da je drugačije, napokon bi ovom mrcvarenju izmrcvarenih tijela i duša došao kraj. Stavila bi se tačka na ovo preživljavanje i ljudima bi se pružilo dostojanstveno i adekvatno liječenje. A može se.

Itekako se može promijeniti zakon, pravilo, pravilnik, jer zakone, pravila i pravilnike pišu ljudi. Oni ljudi koje smo birali. Oni ljudi koji žive od naših doprinosa i plaća. Jer, zamislite, i mi, oboljeli, godinama smo radili i privređivali, branili i gradili ustanove u kojima se sada odlučuje o našem životu i smrti. Pomislite li vi, koji odlučujete o našim životima, ikada na tužne oči djevojčice koja primakne krevet bliže prozoru da u zvijezdama nađe najblistaviju koja je znak, osmijeh, dodir, milovanje njene majke? Pomislite li ikada na dječaka koji poslije svakog postignutog gola na utakmici pogleda u nebo i iz svake zrake sunca i kapi kiše čuje aplauz svoje majke, pomislite li ikada na djecu koja matursku haljinu, vjenčanicu ili odijelo neće birati sa majkom, djevojčicu koja nikada više neće splesti pletenicu, jer je to jedino znala njena majka. Pomislite li barem onda kada uplaćujete peto, šesto, deseto ljetovanje ili zimovanje tokom jedne kalendarske godine sa svojom porodicom, na one koji nisu mogli otići ni na jedno, jer su se liječili i svaki dinar davali za lijekove? Oni nemaju takvih sjećanja. Oni nemaju takvih uspomena. Ali, oni i sada na dlanovima osjećaju toplinu obraza svoje majke, u srcu osjećaju njenu blizinu, u duši su ispunjeni jer znaju da su uradili sve što su mogli. Oni imaju ono što vi nikada niste imali, a izgleda nećete ni imati, dostojanstvo, hrabrost, čist obraz i ljubav svojih majki kojom su ih obasipale dok su bile žive i koja je dovoljna za sto života.