Crni petak, pa crni utorak

Kad bi danas mogli da vide kako funkcioniše državna tvorevina ispod koje su u Daytonu stavili svoje potpise, Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović ne bi imali prava da joj se previše čude – ona je upravo onakva na kakvu su, svako iz svoje liderske pozicije, pristali ili morali pristati. Nezadovoljstvo tom tvorevinom ispoljeno je čim su objavljene karte etničke podjele Bosne i Hercegovine.

Vrativši se kući, sva tri lidera morala su se pravdati što su prihvatila takvo rješenje teritorijalnog razgraničenja. Nije li Momčilo Krajišnik zaplakao, a navodno i pao u nesvijest, kad je čuo da je Milošević “dao” Bošnjacima Sarajevo?! Tuđman je morao otrpjeti prigovore da je Srbima predao Posavinu, dok je Izetbegović izjavio da je dogovoreni mir nepravedan po Bošnjake, ali da alternative nije bilo. Najnezadovoljniji su bili “ostali” građani kojima etnička pripadnost nije preko noći postala svetinja i koji su bili evropski orijentirani, a shvatili su da su poraženi od nacionalističke većine. Kasniji razvoj događaja koji su intervencijama visokog predstavnika išli u pravcu širenja nadležnosti države, povećali su tenzije među etničkim zajednicama. Kako stvari već dugo stoje, Bošnjaci bi željeli više centralne vlasti nego što je ima, Srbima je takve vlasti previše, a Hrvati negoduju jer smatraju da nisu jednakopravni sa ostala dva naroda.

To je tamna strana Mirovnog sporazuma, gusti kišni oblak nad obilježavanjem njegovog tridesetog rođendana. Američka administracija glorifikuje taj istorijski dokument, slabosti koje sadrži nisu joj previše važne, pa je Michael R. Turner, američki kongresmen i bivši gradonačelnik Daytona, doputovao u Sarajevo da uveliča jubilej. Imajući u vidu da je zaustavio brutalni rat i narodima Bosne i Hercegovine donio nesavršen, ali podnošljiv mir, Dejtonskom sporazumu pripada važno mjesto u povijesti diplomatije. Međutim, na samom početku njegove primjene uočene su njegove ozbiljne slabosti, koje je neko nazvao “fabričkim greškama”.

U Daytonu, tom “divnom gradu”, kako ga je nedavno prigodno nazvao visoki predstavnik Christian Schmidt, uspostavljena je komplikovana, skupa i krhka država, skalamerija za koju će mnogo godina kasnije jedan od Schmidtovih prethodnika, Wolfgang Petritsch reći da je “luđačka košulja”. Njegova dijagnoza bila je tek crnohumorna dosjetka, jer niko nije znao kako tu košulju svući. Pa iako je bilo očigledno da je dejtonska država ostala “zaglavljena” u svojim “fabričkim greškama”, njeni kreatori nisu ni pomišljali da ih otklone, jer bi to iziskivalo novi veliki poduhvat sa neizvjesnim ishodom.

Washington nije imao ništa protiv toga da taj posao, ako žele i mogu, obave domaći političari, čak im je 2006. godine ponudio svoj poznati aprilski paket, ali su se u Sarajevu našle snage koje su ponudu odbile. Taj paket uz prateće geslo “Uzmi ili ostavi”,obećavao je veliki, možda i presudan korak ka integraciji zemlje, šansu koja se više nije ponovila i nakon koje su kola krenula nizbrdo. Bio je to zanimljiv momenat i po tome što je ponuđena rješenja prihvatao i tadašnji američki favorit Milorad Dodik, koji će se vremenom, došavši na vlast, premetnuti u lidera udruženih političkih diverzanata protiv vlastite države.

I koje mjesto pripada Bosni i Hercegovini u današnjoj Evropi? – prvo po korupciji, siromaštvu i političkoj nestabilnosti, a zadnje po temeljnim vrijednostima evropskog društva! Nakon “crnog petka”, za koji potrošači tvrde da je postao mamipara, došao je “crni utorak”, koji nam je predočio stvarno stanje političkog duha u zemlji. Vidjeli smo kako Dodikovi ministri, sigurno ne bez njegovog naloga, ruše dnevni red veoma važne sjednice Vijeća ministara na kojoj je trebalo odlučiti o izboru glavnog pregovarača sa EU i usvojiti dva zakona od ključnog značaja za pridruživanje velikoj porodici evropskih država, pošto sve relevantne analize pokazuju da boljeg izbora nemamo.

Iza neodržane sjednice ministarske garniture ostao je mučan, poražavajući utisak da se Dodik na ovaj način sveti vlastitoj državi i njenim građanima, frustriran što je morao otići iz fotelje predsjednika Republike Srpske. Dodikov težak šovinistički ispad na račun muslimana, na predizbornom skupu u Istočnom Sarajevu navodi na zaključak da je njegov bijes prešao u svojevrsno političko ludilo. Uprkos svemu, on i dalje vedri i oblači u svom vilajetu, još više u svojoj stranci. Televizijski snimci pokazuju da mu svi članovi stranačkog politbiroa, sada predvođeni novoizabranim predsjednikom RS-a Sinišom Karanom, i dalje gledaju u leđa. Servilan prema vođi, Karan je rekao da je teška srca prihvatio svoju kandidaturu, “jer imamo od naroda izabranog predsjednika”, najavivši da će “naša politika biti još silnija”, što je zapravo Dodikova poruka “političkom Sarajevu”.

Neodržana sjednica Vijeća ministara ovog utorka samo je nagovještaj da Dodik ne pomišlja da prestane sa svojom štetočinskom misijom. Ne može se reći da ga Dragan Čović u tome podržava, ali ga i dalje drži iznad vode, pozivajući se na koaliciono partnerstvo sa njegovom strankom. Otuda i rezolutan stav HDZ-a da glavni pregovarač sa EU treba da bude iz SNSD-a.

Dok svijet razmatra dramatično i teško pitanje predstoji li nam treći svjetski rat ili treći svjetski mir i priprema se i za jedno i za drugo, velike zemlje na svoj način, a male na svoj, u Bosni i Hercegovini već tri decenije propadaju svi pokušaji da se uspostavi koliko-toliko funkcionalna država.