Čovićevo troknjižje
Ovaj tekst je najbolje početi ovako, u stilu otvaranja nekog romana: Svaki čovjek ima neku slabu točku. Sad ću zapamtiti gdje sam stao i vratiti se na to kad odradim formalni uvod.
Dakle, ovog tjedna je u Muzeju moderne umjetnosti Sveučilišta u Mostaru predstavljeno troknjižje Dragana Čovića, čime je započelo obilježavanje Dana Hrvatske akademije za znanost i umjetnost u Bosni i Hercegovini. Troknjižje čine tri komplementarne knjige: “Liderstvo & ljudski resursi” iz 2019. godine, drugo, dopunjeno i prerađeno izdanje knjige “Inventivnost tima”, te novo djelo “Kultura promjena kultura”, koje je Čović napisao u suautorstvu s Igorom Planinićem. Sam autor je pak na predstavljanju rekao da je “jedan zajednički rad u zadnjih desetak godina na mnoštvu znanstvenih i stručnih skupova izrodio sve tri knjige. Čini mi se da ‘Kultura promjena kultura’ pogađa najviše u srž jer se dotiče svega onoga što nas danas obilježava, i naš prostor i naše vrijeme. ‘Kultura promjena kultura’ govori o sustavima, o organizacijskoj kulturi i promjenama, o nematerijalnom unutar poslovnih sustava.”
Suvišno je i spominjati kako je dvorana Muzeja moderne umjetnosti bila mala da primi sve one koji su došli podržati nacionalnog lidera i kako je pogled na prisutne zapravo precizan popis o tome tko su danas ključni ljudi u HDZ-ovom Mostaru.
Dragan Čović je izvan svake sumnje pametan i lukav čovjek, nevjerovatno spretan političar koji se čuva teških riječi i velikih gesti, koji otvoreno iritira druge samo onda kad je neizbježno, prilikom raznih ratnih godišnjica i koji je uspio preživjeti sve izazove, sudske procese i promjene međunarodnih okolnosti i vlasti u Hrvatskoj, ostajući neupitno i bez ikakve stvarne oporbe na čelu hrvatskog političkog i nacionalističkog projekta u Bosni i Hercegovini.
Paradoksalno je da je jedan od ključnih razloga što je u svemu tome uspio, osim urođene inteligencije političkog talenta i lukavstva pa i, što nije nebitno, pojavnosti lidera, u tome što je prošao staru partijsku školu i do krajnosti usavršio tehniku vladanja Saveza komunista. Kad ideologiju ostavimo po strani, što očito nije bio problem ni Draganu Čoviću, ni ogromnom broju bivših Jugoslavena koji su otkrili novu vjeru u poznim godinama, on je zapravo tipičan predstavnik našeg socijalizma i najbolje što je partija dala. Jednako u dobrom, ali i u lošem smislu.
I baš to me vraća na početak priče i na uvodnu rečenicu o tome da svaki čovjek ima jednu slabost. Naime, Dragan Čović naizgled ima sve. I ugled i stvarnu političku moć i relativno miran period vladanja i dovoljno imovine i najviši mogući stupanj obrazovanja, pa zapravo može mirne duše u mirovinu. Sve to ima isključivo zahvaljujući inicijalnoj sreći i okolnostima naravi socijalističke vlasti koje je do maksimuma iskoristio, a koja je masovno omogućila djeci iz radničke i seljačke klase da preskoče klasne prepreke i dobiju najveći mogući stupanj obrazovanja te počnu totalno drugačije živjeti od vlastitih predaka. Nažalost, ovu epohalnu zaslugu i nasljeđe našeg socijalizma upravo mu ta djeca kojoj je to omogućio ne žele priznati, a baš zbog te činjenice je socijalistička epoha zaslužila spomenik u svakoj većoj sredini u zemlji.
Međutim, nitko, ni socijalistički sustav, ni neupitna politička i svaka druga moć, kao ni mase ljudi koji ti aplaudiraju, jednostavno ne mogu kupiti, niti preko noći stvoriti pedigre. On dolazi sa sljedećim generacijama i sasvim je izvjesno kako će Čovićevim unucima biti posve normalno imati doktorat znanosti, objavljivati knjige i ne smatrati potrebnim titule i slične stvari posebno naglašavati.
Samom Čoviću ta želja za pedigreom, tj. njegova slaba točka toliko želi tu vrstu priznanja, da je nedavno dao izraditi i obiteljski grb i da žarko želi biti priznat i kao autor i kao znanstvenik, a ne samo kao političar. Ali ne ide, niti može ići tako. Ako ništa, barem je zabavno i čovjeka veseli.