Čović, Plenković, EU i Stolac
Na zanimljive stvari čovjek naiđe kad sjedne i krene otvarati bosanskohercegovačke i regionalne portale. Pa tako u jedva nekoliko minuta pročita vijest o zagrebačkom sastanku Dragana Čovića i Andreja Plenkovića, koji su potvrdili da se nastavljaju zalagati za zaštitu prava Hrvata u Bosni i Hercegovini, kao i za europsku BiH, zatim rezultate istraživanja po kojoj građani Hrvatske natpolovičnom većinom od 51 % podržavaju čak i ulazak Srbije u Europsku uniju, a s punom većim postotkom ulazak ostalih zemalja regije, uključujući BiH. Na koncu vidi izvještaj s konferencije za medije Šemsudina Mehmedovića koji je govorio o aparthejdu prema Bošnjacima u Hercegovini pod vlašću HDZ-a, primarno u Stocu i Čapljini, potkrijepivši teške riječi brojkama o zaposlenima u javnom sektoru.
Kako sam također dobio poziv za gostovanje i sudjelovanje u obilježavanju godišnjice biblioteke “Mehmedalija Mak Dizdar” u Stocu, saznavši kako nije riječ o javnoj ustanovi, a znamo i zašto nije, čovjeku preostaje iskreno čuđenje oko čitave priče.
Pri čemu je ovdje sasvim nebitno što bilo tko misli o spomenutim političarima, a čak i nije toliko bitan moralni aspekt priče iako od njega zapravo kreće sve.
Znači, idemo logično. Zaista jeste interes Hrvatske, što građani odlično prepoznaju, da sve zemlje regije uđu u Europsku uniju. Opet, unatoč svim problemima koje EU ima i činjenici da je s odnosom prema Gazi i Aleksandru Vučiću izgubila skoro sav kredibilitet.
Također, logičan je i interes Hrvatske da zaštiti kolektivna prava Hrvata u BiH, kao što i jeste logično to da je premijeru i čelniku HDZ-a prva adresa za razgovor, i to kontinuirani, lider sestrinske stranke u BiH i čovjek koji realno ima podršku najvećeg broja birača među Hrvatima. Opet, to je sve logično i neovisno o tome što bilo tko od nas misli o navedenoj dvojici.
Na kraju krajeva, poražavajuće je, ali nije nelogično, da pretežan broj građana Hrvatske, zapravo, nema pojma o Bosni i Hercegovini, o njenom ustrojstvu i općenito o unutrašnjim odnosima u toj zemlji. I to unatoč činjenici da barem četvrtina stanovništva Hrvatske vuče porijeklo ili je čak u novije vrijeme doselila iz BiH.
Ono što, međutim, jeste nelogično i što je poanta ovog teksta je sljedeće. Ako je već hrvatska politika, bilo ona u Hrvatskoj, bilo ona u Bosni i Hercegovini, zapravo digla ruke od stvarne ravnopravnosti i povratka Hrvata u Republiku Srpsku, a to doista jeste tako, onda znači da ostaje borba za ravnopravnost na nivou Federacije BiH i na nivou državnih institucija. Što znači da je za bilo kakav pomak, dogovor, iskorak, pozitivni ishod jednostavno nužan dogovor s bošnjačkom politikom i s Bošnjacima. To drukčije jednostavno ne ide.
Što me dovodi do najlogičnijeg mogućeg pitanja. Ako je to tako, a jeste, kakva je onda svrha voditi politiku koja te ljude i tu zajednicu, koja se k tome masovno vratila u Stolac i u Čapljinu, zapravo isključuje s mjesta odlučivanja i drži u marginalnoj poziciji? Ajde, evo čak i da zaboravimo etničko čišćenje i ratne ciljeve i kažemo da život ide dalje. Ti ljudi su se odlučili nakon svega vratiti u svoje sredine i sasvim je jasno da će u njima ostati živjeti. Nejasno je što se dobija s tim da ih se marginalizira i čini frustriranima? Otići svakako neće, samo će postojati ozbiljne napetosti u tim sredinama nastavi li se takav odnos. A pored toga će svako očekivanje stvarnog dogovora i kompromisa na razini Federacije i oko izbora hrvatskog člana Predsjedništva biti sve dalja.
Tu jednostavno nema nikakve logike. I običan građanin Hrvatske ništa od ovoga ne mora znati, ali Andrej Plenković ne samo da mora znati nego sasvim sigurno i zna. O Čoviću nećemo niti govoriti. Tim je nejasnije kakav onda to europski put Bosne i Hercegovine zagovaraju pored ovakvih praksi koje proizvode?