Car je go

Sjeća li se neko divne Senke iz Tuzle koja je preminula u junu 2024? Dobre vile koja je tri decenije radila na Pedijatriji UKC-a Tuzla i izmamila osmijeh na licima hiljada mališana, mir u duši njihovih roditelja. Sjeća li se neko mladog Damira, također iz Tuzle, koji je preminuo u septembru 2024? Najboljeg sina, supruga, oca, najiskrenijeg prijatelja, najlojalnijeg kolege. Mogli bismo ovako unedogled, sjeća li se neko onkoloških pacijenata koji su proteklih 26 mjeseci u Tuzli morali proći radioterapiju, kao dio obaveznog protokola liječenja karcinoma. Mogli bismo ovako sve dok oni koji odlučuju o teškim bolesnicima u ovoj državi ne shvate da smo mi svi ljudi, sa istim željama i nadama, snovima i planovima kao i oni kojima je samo sreća namijenila lakši put.

Zaboravljaju mnogi poznati spjev “Osman” Ivana Gundulića:

Kolo od sreće uokoli

vrteći se ne pristaje:

tko bi gori, eto je doli,

a tko doli, gori ustaje.

Sad vrh sablje kruna visi,

sad vrh krune sablja pada,

sad na carstvo rob se uzvisi,

a tko car bi, rob je sada.

Hej vi, carevi i vladari, begovi i age, hej vi, koji ste se zaigrali Boga i sudbine, hej vi, kojima ljudski život ne znači ništa, je l’ mislite da ste zbog funkcije, moći i vlasti pošteđeni vrteške života? Mislite li i da su svi zaboravili agoniju pacijenata koji su se svakodnevno 26 mjeseci drndali od Tuzle do Sarajeva, Zenice, Mostara zbog 10 minuta zračenja? Svakoga dana preostalog života su se vozili stotinama kilometara zbog 10 minuta nade.

Ne zna se jesu li gori polazili ili se vraćali. Šok, neizvjesnost, slabost, strah i na to sve sati na točkovima, kada bi pacijenti trebali imati mir, blisko okruženje, mirnu atmosferu, toplu dekicu i udoban ležaj. I pored svega toga, moglo bi se reći da su ti pacijenti i imali sreće, jer ogroman je broj onih čije ime je sa spiska izgubljeno pa su uzalud čekali i uzalud se nadali. Još je više onih koji su sa radioterapijom kasnili jer ona je učinkovita samo ako se započne dva-tri mjeseca nakon operacije, a dešavalo se da poziv stigne nakon pet-šest mjeseci. Koliko pacijenata sa liste čekanja na radioterapiju je preminulo, ne zna niko.

Jasno je da se kod nas registri oboljelih ne vode upravo zbog broja umrlih. Ali, nešto se zaboravlja. Ne pričamo i ne pišemo mi o registru letvi, firmi, poljoprivrednih gazdinstava, nego o registru bolesnih ljudi koji imaju svoje ime i prezime. Pišemo o životima. Pišemo o onima koje smo poznavali, voljeli, kojima smo se divili. Mi ih znamo. Znamo i ime i prezime i kakvu golgotu su prošli, a vi očito ne znate iako biste trebali. Mi smo ih čuli kada su šapatom, zadnjim atomima snage, molili za šansu da žive. Mi smo ih i osjetili u srcima. Vi niste ništa, jer da jeste, sigurno ne biste organizovali svečanost povodom puštanja u rad aparata koji nije smio jedan dan biti u kvaru, a kamoli 26 mjeseci.

Ne biste pozivali novinare da vas sretnu, razdragane slikaju, snimaju. Ne biste se radovali, jer mjesta radosti nije bilo. I ne biste na svečanost pozivali udruženja pacijenata, stavljali ih u situaciju u kojoj nisu znali kako da se postave. S jedne strane zavise od vas, a sa druge tuguju za onima koji su sa liste čekanja na radioterapiju odlazili u vječnost. Neki su izabrali da dođu, da vam i čestitaju, da i sami budu zadovoljni i sretni i da traže razloge i krivce u nekim prošlim, onima tamo, onima drugim. Kao da karcinom ili smrt čekaju da se ovi ili oni smijene, kao da pacijent treba da zna jesu li na vlasti oni ili ovi, a vrteška se bez prestanka vrti, isti ljudi čas gore - čas dolje. Ali, ako ovi koji su sa vama slavili nisu smjeli, znali ili htjeli, veliki dio javnosti jeste, a i ja kažem “Car je go”!