Bože, čuvaj nam djecu!

Kada neko kaže Tešanj, većina ljudi pomisli na Gradinu, ogromnu tvrđavu – stari grad, koji bdije nad ovim bh. gradom. Misli odu i do izuzetno vrijednih, čestitih ljudi koji vrijedno rade i grade. Do ljudi koji i danas njeguju prave vrijednosti. Zaista posebno dobrih ljudi.

Neko pomisli, vjerovatno, i na neke nesuđene ili ostvarene ljubavi, prijateljstva, poslovne uspjehe. A ja...

Ja pomislim na jednu porodicu koje više nema, od koje je ostala samo sjena.

Čitajte kolumne Eldine Zolj-Balenović:

• Za nekoga zemlja meda, za nekoga zemlja krvi
• Oprosti im, Bože, ne znaju šta rade
• Svi vi koji ulazite, ostavite svaku nadu

Nekada su u podnožju tešanjske Gradine rasle dvije zlatne djevojčice. Ušuškane u majčinu beskompromisnu ljubav i toplinu, očevu sigurnost i pažnju. Rasle i izrastale u čestite, lijepe djevojke, koje su bile omiljene gdje god bi se pojavile. Plijenile su osmijehom, brigom za sve oko sebe, poštovanjem i pažnjom. Plijenile su lijepim odgojem, znanjem, dragim riječima. Milovale su pogledima, osmijesima.

Otac i majka su bili nadrealno sretni. Nikako nisu zemljom hodali, nego lebdjeli na oblacima zadovoljstva. Srce im je podrhtavalo, oči suzile od prevelike sreće koju bi u njima izazivala sama pomisao na ogromno bogatstvo kojim su počašćeni, porodicom koja je bila njihov ponos i oko koje se okretao njihov cijeli svijet. Zdrava i sretna porodica je bila sve što su željeli i to su ostvarili. Sa koliko snova, želja i nadanja su ispratili u bijeloj vjenčanici svoju mlađu kćerku koja je izabrala svoga životnoga saputnika i predala mu se i srcem i dušom.

Odjednom, preko noći, sve se okrenulo, izokrenulo, prevrnulo, krenulo naopačke. Karcinom je uselio u topli dom ove tešanjske porodice. Puhnuli su ledeni vjetrovi, zaledili njihova srca. Zaledili vrijeme. Zaledili život.

I kao što nikada jedna nevolja ne dolazi sama, tako i u ovu porodicu nije ušao jedan karcinom, nego u tri godine tri raka. Jedna kćerka, majka, druga kćerka, pa recidiv, pa borba, pa metastaza, pa novi karcinom, pa razvod kćerke čiji životni saputnik nije želio putovati kroz bolest sa njom. Odlučio je ne biti saputnik, nego onaj koji nema snagu, želju, volju, ljubav držati čvrsto ruku tokom kemoterapije, zračenja, nakon operacija ženu čiji je bio cijeli svijet. Odlučio je ne biti podrška, oslonac, osmijeh. Odlučio je ostaviti je samu.

Otac je slomljenih krila letio od jedne do druge kćerke, pa do svoje supruge, njihove majke, najjače navijao sa tribina života. Nije znao kojoj je potrebniji, kojoj nedostaje koji lijek, vitamini, na koja vrata pokucati tražiti lijek i pomoć, podršku i zdravlje. Borio se sa rakovima, slomljenim kćerkinim srcem, sistemom, nedostatkom lijekova, terapija... Imao je samo dvije ruke, ali je sa njima pridržavao njih sve tri, imao je jedno srce, ali je ono kucalo za njih sve tri. Nažalost, nije izdržalo. Otac je preminuo, a majka i dvije kćerke su ostale same.

Ali, ne zadugo. Jednoj od kćerki se vratio karcinom, agresivniji i snažniji nego prethodni. Stavljena je na listu čekanja za pametni lijek. Jedini lijek koji joj je mogao pomoći. Čekala je. Nadala se. Vjerovala. Željela je živjeti. Kako se samo grčevito za svaki dan života borila. Sa koliko je žara pomagala svim pacijentima u dnevnoj bolnici, pa makar i širokim osmijehom i sjajem u očima.

Neizbježni crveni ruž na usnama, uredno začešljana perika, maskara na trepavicama i Amila je bila spremna za još jedan dan, još jednu šansu, još 24 sata čekanja. Bolest je buktila, karcinom je napadao dio po dio krhkog, nježnog, napaćenog tijela. Ništa mu nije stajalo na putu, jer lijek se čekao. Lista čekanja Fonda solidarnosti Ministarstva zdravstva FBiH je bila njihov dan, noć, san i java, doručak i ručak. Sve se vrtjelo oko broja na listi čekanja, sve se vrtjelo oko dobre volje naših vladajućih.

Lijek je dočekala. Ali, već je bilo kasno. Dugi mjeseci čekanja uzeli su danak, rak je zagospodario mladim Amilinim tijelom. Jednog martovskog tužnog jutra prošle godine Amila je zaspala vječnim snom.

Majka Besima i sestra Imela su ostale same. Žive na ruševinama nekadašnje sretne porodice, žive od sjećanja i uspomena, a na pomisao na listu čekanja, listu smrti, listu sramote naše vlasti, na kojoj je i danas skoro 2.000 onkoloških pacijenata u FBiH strese im se cijelo tijelo.

Kada neko izgovori Tešanj, pomislim na ovu majku hrabrost, na ovu sestru snagu, ali i na brojne druge majke, pa čak i na vlastitu, koje godinama unazad kleče i mole, pomislim na njihove ruke dignute u nebo i molitvu koja silazi sa njihovih usana: Bože, čuvaj nam djecu!