Bosna i Hercegovina u trećem svjetskom ratu

Na pitanje šta mi u Bosni i Hercegovini treba da radimo suočeni sa novom geopolitičkom slagalicom svijeta i ratovima koji se vode, najbolji odgovor koji sam čuo bio je: “Da gledamo svoja posla”! Dobar je to savjet, razumnim ljudima prirodan i logičan, ali bez izgleda da bude prihvaćen u najvažnijim institucijama zemlje. Jer, koliko mogu razabrati čitajući novine i gledajući televiziju, Bosna i Hercegovina je jedina zemlja u Evropi, a i šire, čiji građani ne znaju kako glasi zvaničan stav njihove države prema ratu na Bliskom istoku. A ne mogu ni znati, pošto se o tome još nije izjasnilo ni Predsjedništvo države, ni Vijeće ministara. Nema tog famoznog “jednog glasa” kojim bismo u ovom i sličnim važnim i delikatnim pitanjima komunicirali sa svijetom, nego imamo tri međusobno najčešće suprotstavljena glasa. Željka Cvijanović neće osuditi Netanyahua i Trumpa koliko god njihovi zločini bili očigledni, kao što ni Denis Bećirović neće reći da iranski režim, bespogovorna vladavina političkog islama, nikome ne može biti uzor. Interesne pozicije triju politika su međusobno jako udaljene, ima tu i religijskih emocija jednog, drugog i trećeg naroda, pa ministru Elmedinu Konakoviću i ne preostaje drugo nego da solomonski kaže: “Naš izbor je mir”.

Slovenački filozof Slavoj Žižek nema nikakav problem sa tekstom koji je ovog ponedjeljka objavljen u Oslobođenju, a u kojem kaže: “Protiv sam iranskog klerofašističkog režima i protiv američkih i izraelskih napada. SAD, koje su i same de facto kolonija Izraela, serijski krše suverenitet drugih država, sada čak i Španije. Dakle, promjena režima u Iranu bila bi dobrodošla – ali šta je s promjenom režima u samim Sjedinjenim Državama”? Medijski tražen autor i u Evropi i u Americi, Žižek je, naravno, sam svoj glas, on ne sjedi u fotelji tročlanog Predsjedništva BiH, a nije ni njen ministar inostranih poslova. Što se tiče naslova moje današnje kolumne, podrazumijeva se da ja ne telalim na svoju ruku o trećem svjetskom ratu, nego je ta zastrašujuća jezična kovanica prethodnih dana osvanjivala na naslovnim stranama niza listova i magazina. Po jednima, taj rat je već počeo, dok Danko Plevnik, poznati hrvatski novinar i publicist, smatra da će treći svjetski rat početi kad se u sadašnji sukob uključe Kina i Rusija. Međutim, rat je preko udara na Kipar već stigao u Evropsku uniju. “Slijede energetska kriza, osiromašivanje građana, valovi inflacije, nove migracije, terorizam na Zapadu”, kaže Plevnik.

Za sada je jedino sigurno da će biti još loših vijesti sa Bliskog istoka. Mediji će i dalje izvještavati o razaranju gradova i pogibiji civila i vojnika, o uništavanju naftnih postrojenja i potapanju brodova. I kad će svemu tome biti kraj? Kad mi budemo željeli, tvrde Trumpovi ljudi. Jedna Sarajka pita piljara na glavnoj sarajevskoj pijaci, kod kojeg kupujem povrće i voće po nižim cijenama: “Huso, kad će ovaj belaj stati”? “Ne znam, pitaj ovog novinara, on zna”, kaže Huso. A kako ja, živeći u Sarajevu, mogu znati kad će se rat završiti, ko će biti pobjednik, a ko poražen, ili šta će biti sa Trumpom i Netanyahuom? Sve što je s tim u vezi, prepuštam analitičarima koji se svake večeri pojavljuju na ovdašnjim televizijama, a bude ih i u novinama. Ne znam odakle ih toliko i kako se to zvanje stiče? I odakle im toliko pameti da mogu odgovoriti na svako od najmanje dvadeset pitanja koja im postavljaju voditeljice i voditelji? I onda doznajemo da je izraelsko-američkim napadom na Iran pogaženo međunarodno pravo i da svijetom vladaju interesi onih koji imaju silu da ih ostvare.

Ali, zar sve to nismo vidjeli u Gazi, kad je televizija direktno prenosila genocid nad palestinskim narodom? Sila je model po kojem funkcionira današnji svijet. Prizori aktuelnog rata samo potvrđuju to pravilo. Male i siromašne zemlje, kakva je Bosna i Hercegovina, tu se ništa ne pitaju.

Da ne bi bilo nesporazuma, nemam baš ništa protiv analitičara koji nam tumače aktuelni rat, njegove uzroke i posljedice, jer se on itekako tiče i naše kože. Naš svijet voli da o tome čuje što više. Ali, nešto tu nedostaje. Naime, zašto na najgledanijoj televiziji nema federalnog premijera Nermina Nikšića kako bi odgovorio na pitanja poput ovih: Šta ćemo jesti naredne zime, čime ćemo se grijati, hoće li penzije biti redovne, ko će nas i kako liječiti ako se zna da je zdravstvo već godinama na koljenima, čime ćemo se i po kojoj cijeni voziti, na koji način se misli zaustaviti odlazak mladih? Gorivo, gas i struja će permanentno poskupljivati, a posljedično i hrana, Sarajevo će, kažu stručnjaci, ostati bez pitke vode.

Osam stotina radnika upravo ugašene Koksare Lukavac ostalo je bez posla. Jedan rudar Rudnika mrkog uglja Zenica, koji je pod stečajem, kazuje svoju muku pred TV kamerama: “Dvadeset i sedam godina sam radio u ovom rudniku, imam petero djece, a sad ću na ulicu”. Sindikati tvrde da je ugroženo na hiljade radnih mjesta. Socijalno nezadovoljstvo građana je pred eksplozijom. Narod kupuje brašno i oružje. I onda, taj Dodik – ne prestaje da potpaljuje šovinističku mržnju i zameće političku kavgu! “Velikom broju stanovnika realno prijeti glad. Bosni i Hercegovini pod hitno treba Krizni štab”, izričit je ekonomista i bivši bh. diplomata Draško Aćimović. Nisu nam potrebne loše vijesti sa Bliskog istoka. Dovoljna je i ova.