BiH protiv Izraela u Mostaru

Ne postoji ništa tužnije, apsurdnije i plastičnije čime se može opisati društvena i politička stvarnost Bosne i Hercegovine, Federacije BiH pa i samog Mostara na kraju, od činjenice organizacije utakmice mladih reprezentacija U-21, Bosne i Hercegovine i Izraela, u prvom kolu kvalifikacija za Europsko prvenstvo 2027. godine. Utakmica će se, naime, odigrati na stadionu Pod Bijelim brijegom. Stadionu koji jeste formalno i pravno bio i ostao gradski stadion, ali je građen dobrovoljnim radnim akcijama s osnovnom idejom da na njemu igra Velež.

Koji je na njemu desetljećima igrao i ostvario najveće uspjehe. Potom je na tom stadionu bio inicijalni sabirni centar, u proljeće 1993. godine, kada je počeo progon, odnosno etničko čišćenje Bošnjaka iz zapadnog dijela grada, odakle su protjerani i prestrašeni ljudi uglavnom odvedeni na Heliodrom. Nakon toga, vlasti HVO-a su sa stadiona izbacile upravu Veleža, potom u njega uselili iznova osnovani, između dva svjetska rata egzistirajući HŠK Zrinjski, usput prefarbali spomenik s fontanom ispred službenih prostorija, koji je i simbolikom i namjenom bio spomenik za 77 igrača i funkcionera Veleža poginulih u NOB-u, dajući mu hrvatsku simboliku, a onda je sve pokriveno nekakvom odlukom ratne općine Jugozapad da se stadion daje Zrinjskom na 99 godina na korištenje.

Zašto pišem sve ove općepoznate činjenice? Ponajprije zato jer se bez njih ne može razumjeti uvodna rečenica u tekst, a potom i jer su one sve manje općepoznate ili su falsificirano poznate, posebno među mladim generacijama u zapadnom dijelu Mostara. Što se od tada do danas promijenilo? Na samom stadionu, zapravo, ništa. Odnosno, jedina je promjena da je srušena stara istočna tribina, malo stajanje i da se počela graditi nova, samo što ti radovi stoje ili stagniraju, svakako pomaka nema. Ali je zato platio predivni drvored višedesetljetnih čempresa koji je bio posađen uz zid stare istočne tribine.

U gradu se promijenilo to da je otprilike polovica od prognanih Bošnjaka odlučila, nakon što su joj stanovi i kuće vraćeni, da ih ne prodaje ili ne mijenja za drugu nekretninu na istočnoj strani, pa se vratila u svoje stanove i danas normalno živi u tom dijelu grada. Neke procjene idu do brojke od oko 8 tisuća tih ljudi. Što je, naravno, lijepa stvar koja umnogome čuva Mostar od konačne podjele.

U međuvremenu, Velež kojeg su na sve načine željeli ugasiti je preživio pa dugo životario, da bi konačno još malo pa završio novi, puno ljepši i funkcionalniji stadion u predgrađu Vrapčići, a gradska vlast u donacijama negdje ravnopravno tretira dva mostarska prvoligaša.

Međutim, bez obzira na novi stadion, ostala je i mrlja i trauma Bijelog brijega, dodatno naglašena potpunom šutnjom službene politike na zapadu oko svega što se događalo i bez bilo kakvog, makar i simboličkog iskoraka u smislu isprike, geste ili pomirenja, kakav bi, npr. bio povratak spomenika na stadionu izvornoj simbolici i izgledu.

To i jeste najgore vezano uz postratnu stvarnost u Bosni i Hercegovini, ta zapravo teritorijalna podjela. Kao da se nacionalna prava i interesi mogu zaštititi samo ako se živi odvojeno, a ne zajedno u istoj zgradi ili kvartu. I sada, upravo na tom stadionu, za kojeg je vladalo nepisano pravilo da reprezentacija Bosne i Hercegovine nema što tražiti na njemu, mlada će reprezentacija ugostiti Izrael. Ovo dosadašnje neugošćavanje seniorske ili bilo koje reprezentacije je tim iritantnije, upravo zato što je možda igranje reprezentacije na Bijelom brijegu moglo amortizirati tenzije zaobilaznim putem i vratiti osjećaj onim Mostarcima koji osjećaju traumu stadiona i svega što se događalo, da je to i dalje njihov, u punom smislu riječi gradski stadion, na kojem se osjećaju ugodno, bez obzira na sve što se dogodilo.

Reprezentacija, međutim, dolazi tek sada, a svi znamo zašto dolazi. Jer je na tome inzistirao Amir Gross Khabiri, koji je logično procijenio da će reprezentacija njegovog Izraela, koji bi po svim parametrima koji su do sada vrijedili i koji su bili s pravom primijenjeni na Rusiju, nakon agresije na Ukrajinu, u situaciji u kojoj ta država provodi genocid nad Palestincima, bio isključen iz svih međunarodnih natjecanja. No, kako se to ne događa, zbog posve pogrešnog uvjerenja svijeta da će nečistu savjest zbog odnosa prema Židovima u 20. stoljeću isprati stvarajući novu nečistu savjest zbog odnosa prema Palestincima u 21. stoljeću, Izrael regularno sudjeluje u svim natjecanjima.

I svi znamo kako bi izgledala organizacija gostovanja te reprezentacije u Sarajevu ili u Zenici. Odnosno, da bi se ta utakmica mogla odigrati eventualno i jedino bez prisutnosti publike. Stoga i jeste dodatno cinično to što će, po svemu sudeći, tako biti i u Mostaru, budući da iz Saveza vlada muk oko ulaznica i dolaze najave da će se igrati bez publike.

Znači, prvo reprezentacija ne može igrati na jednom od simboličkih najbitnijih nogometnih zdanja u državi, a onda i kad konačno dođe, nećemo pustiti publiku da ne bi navijala za domaću ekipu. Koja bi se, opet upitno, osjećala kao domaća na tom terenu, kad bi, recimo, na utakmicu došli navijači Zrinjskog.

Zato se vraćam na početak i zaključak da je ova priča dovoljna za objašnjavanje stvarnosti Bosne i Hercegovine.