Besramnost i laži Ivice Šarca

Kako godine prolaze, sve se manje čudim ljudima i njihovoj besramnosti, ali kad sam ovih dana na portalu bosanskohercegovačkog izdanja Večernjeg lista pročitao osvrt Ivice Šarca na moj tekst u Telegramu o tome zašto bi se Crkva trebala odreći Stepinca, ipak sam se morao još jednom načuditi tome. Hajde što je Šarac beskrajno naporan i proziran u uzaludnom trudu da silnim citatima predstavi Alojzija Stepinca svecem i herojem antifašističkog otpora i da se tim citatima i dužinom teksta koja ubija znatiželju i najupornijima, dokaže kao upućen, za razliku od mene, koji valjda pišem neupućeno, i to iz mržnje i zlobe. Ali to što besramno laže oko dvije stvari i izmišlja teze oko treće je, pa nemam boljih izraza od toga, pokvareno i jadno. A jednako tako je i njegovo zauzimanje pozicije moralnog arbitra oko ovih pitanja, ponajprije u svjetlu šutnje oko onoga o čemu je trebao “vapiti do neba”, evo da mu ponudim Stepinčevu misao.

S druge strane, navođenje vlastitih znanstvenih titula ispred imena i prezimena je pak dirljivo.

Dakle, s obzirom na to da nemam namjeru pisati o ničemu da bi napucao tri kartice i pravio se pametan, bit ću vrlo konkretan. Prvo, Šarac laže oko toga da nikad nijednu riječ nisam napisao o zločinima partizana. Eno Googlea, može lijepo provjeriti dvocifren broj mojih tekstova u kojima pišem o Bleiburgu kao smišljenom zločinu, spominjem čak i Hudu Jamu i Tezno. Te tekstove je pročitalo više od sto tisuća ljudi. Ali što su za Šarca činjenice ako mu ruše tezu.

Drugo, piše o tome da sam i javno priznao da mrzim, pa valjda iz mržnje pišem protiv nedužnog Stepinca i ne prihvaćam nijednu Hrvatsku koja nije jugoslavenska. I opet laž. Prvo, priznao sam da sam mrzio poslijeratno stanje u Mostaru, ljude koji su ga odobravali i Franju Tuđmana i da mi je danas žao što sam to osjećanje iskazivao u javnosti i tako nastupao te da s tim osjećajima više ne nastupam, jer ih i nemam. I ovo sam rekao jedno petnaest puta javno, to su pregledale i preslušale desetine hiljada ljudi, što Šarca opet ne sprečava da laže.

Konačno, pa da završim s temom laganja i zlonamjernog izmišljanja. Nikad nisam krio da sam se odgojio u jugoslavenskom duhu u istom takvom gradu Mostaru. A duh tog grada bio je moralni space-shuttle prema duhu hadezeovskog Mostara, ma što Šarac mislio o tome. Ali, naravno da nisam slijep i nesvjestan vremena i naravno da je i Hrvatska moja zemlja, kao i Bosna i Hercegovina. Samostalna Hrvatska, da budem jasniji. I nemam nikakvih problema sa samostalnom Hrvatskom kad i ako je ona pristojna zemlja u kojoj se ne vrši fašističko nasilje u ime vlasti. A jeste se vršilo devedesetih, i na Pakračkoj poljani i u splitskoj Lori i kroz izbacivanje hiljada Srba iz stanova i s ubijanjem srpskih civila u opkoljenom Gospiću i s masovnom pljačkom i spaljivanjem srpskih kuća nakon Oluje. Republika Hrvatska bila je pristojna i normalna zemlja, moja zemlja kao što rekoh, za premijerskog mandata Ivice Račana, prvog mandata Ive Sanadera i za vrijeme mandata Zorana Milanovića.

E sad da dođemo na Stepinca. To što Šarac pokušava pod hrabrost u datim okolnostima, dok su partizani masovno ginuli za slobodu, ako baš želi nacionalnu odrednicu, i hrvatski partizani među suborcima iz ostalih nacija, predstaviti neke Stepinčeve polukritike ustaške vlasti, može slobodno objesiti mačku o rep. Alojzije Stepinac je sve četiri godine okupacije bio klasični kolaboracionist koji je pisao da ne treba baš ubijati Srbe ako se nisu ogriješili o Hrvatsku, koji je svake ratne godine držao svečanu misu u čast NDH i koji je na svaki mogući način, što gestama, što kroz javne govore i poslanice, što kroz katolički tisak, davao podršku zločinačkoj ustaškoj državi. Kolaboracionističkoj marionetskoj tvorevini koja je bila utemeljena na rasnim zakonima i progonu Srba, Židova i Roma te svih antifašista, koja je imala najbrutalnije masovne logore smrti, s desetinama tisuća ubijenih, u Jadovnom i u Jasenovcu, što je Stepinac sve jako dobro znao i uredno nastavio držati mise u toj zemlji. Da ga sto puta neki papa proglasi svetim, ove činjenice neće izbrisati.

Zabavan je i Šarcev argument o tome da ustaška država nije bila katolička, jer je u sebe inkorporirala i bosanskohercegovačke te zagrebačke muslimane, što je otprilike jednako tvrdnji da Herceg-Bosna nije bila neraskidivo vezana s Katoličkom crkvom jer je bilo i nešto smokvinih listova u čitavoj priči, poput Ismeta Hadžiosmanovića i još nekih osnivača lojalne muslimanske stranke.

Spominje Šarac i neke ljude iz crkve koji zaista nisu podržavali ustaški režim, ali je tim zanimljivije pitanje zbog čega se onda inzistira na svetosti Stepinca, a Svetozar Rittig je praktično izbrisan iz crkvenog sjećanja.

No, ovdje se na kraju postavlja još jedno pitanje, vezano uz moral Katoličke crkve, njen odnos prema ratovima i žrtvama, pa i poziciju samog Ivice Šarca.

Vidite, sva ta njegova i crkvena opsjednutost komunističkim zločinima iz 1945, pitanjem Stepinčeve svetosti, Jugoslavenima i Jugoslavijom i općenito zločinima koji su se dogodili prije više od osamdeset godina i s državom koje nema već trideset i pet godina, sve to njihovo držanje moralnih lekcija bili bi i dalje glupi, ali znatno manje odbojni da nije jedne druge stvari. A to je ovaj prethodni rat, od prije tridesetak godina. Ivica Šarac je spreman ispisati pamflete, tekstove i knjige o komunističkim zločinima u Hercegovini, ali nekako još ni riječ da prozbori, ni on, ni crkva, ni sveučilište na kojem radi, o etničkom čišćenju Bošnjaka iz Hercegovine i zapadnog dijela Mostara. Ni riječ da kažu o tome da su baš u zgradi Mostarskog sveučilišta bili zatočeni i premlaćivani ljudi, da je na obližnjem stadionu bio logor, da je znatno više od sedam, koliko je ubijeno mostarskih fratara 1945. godine, ubijeno bošnjačkih civila povratnika u zapadni dio Mostara, da nikad nitko za to nije odgovarao i da te ubojice žive među nama danas. O logorima na Heliodromu, u Dretelju, u Gabeli, o rušenju Stoca i Počitelja da ne govorim.

To za Katoličku crkvu, od prvog dana neodvojivu od Herceg-Bosne i HDZ-a, pa i za samog Ivicu Šarca, nikad nije tema. Štoviše, dok meni imputira da mi nijedna Hrvatska koja nije jugoslavenska nije prihvatljiva, pravi se da ne vidi kako hadezeovskim vlastima u Mostaru nije prihvatljiv niti jedan Hrvat koji nije bio ustaša. Pa bio on i sto puta nacionalni klasik, poput Vladimira Nazora, kojem su uzeli ulicu.

Čovjek, dakle, mirno dolazi u zgradu Sveučilišta gdje je bio logor, a muče ga komunistički zločini iz 1945. i kako Jugoslaveni nikad ne pišu o tome. Sjajno, profesore, baš sjajno.