21 dan prolazi, a lijeka nema

21 dan prođe dok dlanom o dlan. Tek postaješ svjestan kojom brzinom se Zemlja vrti oko svoje ose. U jednom trenutku zora, u drugom je već noć. Eh, kada bi samo malo usporila, kada bi joj se nešto našlo na putu kao što se nalazi onkološkim pacijentima, pa dok sve prepreke pređeš, nije ti ni do čega više. Samo jedan korak je nekada nemoguć, nedostižan san. A ona se vrti, vrti, vrti, ne staje. Dani prolaze, lete... U glavi se vrti dječija brojalica, jedan sat prolazi vještice nema, dva sata prolaze vještice nema, 21 dan prolazi vje... ustvari, lijeka nema...

Svaki 21 dan je, najčešće, onkološka terapija, pored one koju oralno koristimo svaki dan.

I svaki 21 dan jedna od mnogih, divna, mlada žena, kćerka, supruga, majka četvero zlatne djece školaraca, učiteljica desetinama mališana koji je neizmjerno vole, odlazi u Istanbul. Znam, ima zaljubljenika u ovu bajku na Bosforu koji odlaze tako često samo da bi se nadisali ove čarolije, nagledali svjetala, uživali u salepu na uvijek budnom Taksimu, slušali svoje misli u vrtovima Topkapi saraja, kupili najmirisnije začine i čajeve u Kapali čaršiji, a možda se počastili i novim kožnim odjevnim predmetom.

Ova žena odlazi da bi primila lijek. Lijek koji joj život znači. Jedini lijek koji joj može pomoći da diše, sanja, grli, voli. Zahvaljujući kojem će uživati u rukama oko vrata svoje djece, zahvaljujući kojem će sa svojim suprugom rame uz rame dočekivati svako novo jutro, zahvaljujući kojem će planirati, željeti, voljeti. Lijek nije registrovan u Bosni i Hercegovini iako je registrovan i upotrebljava se u cijelome svijetu. Naša Agencija za lijekove treba dati odobrenje za njegovu primjenu. Izdavanje tog odobrenja traje skoro godinu. Ne žuri im se. Na odmorima su. U svjetskim metropolama su. Ko zna koji put ove godine. I zato je ova mlada žena bila primorana prodati stan za koji je sa svojim suprugom odvajala godinama novac kako bi nešto iza njih ostalo djeci. I od toga novca, jer drugog načina da živi nema, svaki 21 dan je primorana da plaća avionske karte za sebe i supruga, kupi lijek, plati njegovo apliciranje, hospitalizaciju, noćenje u Istanbulu, povratnu kartu.

Naravno, refundacije novca nema, jer lijek, iako je propisan od ordinirajućeg onkologa, nije na listi, odnosno nije indiciran za njenu bolest, a sve to ne može ni biti jer nije ni odobren u BiH. Jer se Agenciji za lijekove ne žuri. Jer oni ne čekaju lijek koji život znači. Lijek zahvaljujući kojem je svaki nalaz ove žene sve bolji, lijek pred kojim je karcinom zastao, povukao se, skoro nestao. I to je dokazivo, nisu samo puke priče ili nada bolesnog, to pokazuju snimci, nalazi, stanje pacijentice. Dešava se i da se lijek švercuje, donosi iz brojnih država, što znatno smanjuje troškove, ali ovaj i brojne druge ne može kupiti niko nigdje jer se prima isključivo u bolničkim uslovima, što multiplicira troškove ove i brojnih drugih porodica. Ova žena je imala sreću da je mogla brzo reagovati pa bar i prodajom vlastite nekretnine, ali šta kada se novac potroši? Jer, liječenje karcinoma traje dugo, lijekovi su skupi.

Šta sutra? Razmišlja li iko od ljudi koji primaju platu samo da razmišljaju o nama bolesnim kako se liječe ljudi? Od čega? Razmišljaju li o našoj djeci, našim porodicama? Razmišljaju li o svome poslu? Razmišljaju li o ljudima, životima? Kako je moguće da su napravili toliko visok zid oko sebe, od čega je taj zid pa kroz njega ne prolazi ništa. Ne prolaze istina, čovjek, sudbina, realnost, mogućnosti... ne prolaze ni nade, želje, snovi, ne prolaze ni suze, strah, očaj, glas, vapaj, vrisak. Ne prolazi ništa što je život. Kako je moguće živjeti u ovoj državi a ne znati, ne razumjeti one koji prolaze pakao samo zato što žele živjeti, oni kojima je uskraćeno svako zakonsko pravo, sve što je naša država potpisala izglasala, napisala? Kako je moguće biti ministar zdravstva FBiH, a, ustvari, ne biti ministar, ne biti ništa, ne dolaziti na posao, ne dolaziti na sjednice, ne odgovarati na pitanja pacijenata, zastupnika, udruženja, ne odgovarati na inicijative, ne učiniti ništa, ali baš ništa, ma ne skloniti ni onaj najmanji kamenčić sa našeg puta koji je, ustvari, kamenolom nemogućeg, neostvarujućeg, nedostižnog? Kako je moguće da niko, ali baš niko ne pozove na odgovornost one koji se oglušuju o zakone naše zemlje? One koji ignorišu bolesne. One koji ne rade posao za koji su plaćeni. One kojima je svejedno jesmo li živi ili mrtvi.