Iz Estonije, s ljubavlju

Estonija je najmanja od tri baltičke zemlje. Ima jedva više od milijun stanovnika, na sjeveru je Baltičko more, na istoku 294 km dugačka granica sa Rusijom. Do 1991. Estonci su bili građani SSSR-a, a nakon sloma su stekli nezavisnost.

Težina sovjetske prošlosti je sveprisutna. Estonija se 2004. priključila Europskoj uniji. Estonci su zabrinuti zbog rata kojeg bi Putin mogao započeti, kao u Ukrajini. Pripremaju se gradeći bunkere, povisili su državni budget za obranu, ali mnogi se osjećaju rascijepljeni, jer u Rusiji imaju familiju. Teško je izabrati stranu. Jedna trećina Estonaca su rusofoni, njima je vrlo komplikovano ne biti proruski nastrojeni.

Narva Arsenal

Krenuli smo vozom do Narve, grada koji nosi ime rijeke na ruskoj granici. Najprije smo razgovarali sa članovima Obrambene lige, organizacije sa 40.000 dobrovoljaca. Gospođe se prijavljuju u sve većem broju i na ratnoj su nozi.

Na ulazu piše Narva Arsenal, a unutra sve izgleda kao staro skladište, sa maskirnom tkaninom na zidovima. Šest gospođa vježba gađanje na poznate mete sa udaljenosti od 25 metara.

Olga Šostrova je profesorica sporta. Prvo je naučila pripremiti se i obraniti familiju. Sada ima pištolj i dozvolu za nošenje. Rođaci su joj sa obje strane granice, ali kao članica Obrambene lige nema pravo ići u Rusiju. Njena familija i prijatelji imaju dozvolu boravka.

Uklonjeni su prizori sovjetske epohe/

Kristina Paulina je radila na osiguranju državnih organizacija. U početku je htjela raditi za policiju i morala je naučiti pucati. Željela je, kao muški, pucati automatskim oružjem i pištoljima. Streljaštvo joj se jako dopada, ali se nada da će to ostati samo hobby: “Oružje je vrlo loša stvar. Želim da sve dobro prođe za nas, ali treba biti spreman na sve. Nadam se da nikada neću trebati uzeti oružje u ruku ni pucati i na koga.”

Obrambenoj ligi se priključuju Estonci i Estonke različitih aktivnosti. Specifičan profil gospođa ne postoji: neke su domaćice, druge su sportistkinje, koje su se počele baviti streljaštvom kao hobijem. A nije lako razumjeti: svi govore o mogućnosti da bude rata, a u isto vrijeme niko neće da izgovori tu riječ. Olga kaže: “Mi apsolutno nećemo da mislimo na rat. Ako dođe, zaista ne znamo kako ćemo reagirati. Ako moja kuća počne gorjeti, ne znam šta ću uraditi: da li ću u tom trenutku trčati prema kući ili ću pobjeći u suprotnom pravcu. Teoretski sam spremna. Ali u realnom svijetu zaista neću o tome da mislim.”

Da se bolje razumije blizina Rusije, dovoljno je otići na obale rijeke Narve, na granicu, odakle se na ruskoj strani vidi ogromna utvrda, sa zastavom RF-a.

Kreenholm na Narvi/

To je najbliža tačka: samo 155 m razdvajanja. Svaki put kad su okupljanja sa ruskom propagandom na obali sa druge strane rijeke, Estonci sa svoje strane istaknu estonske slogane. Prošle godine je 9. maja RF organizirao koncert, puštajući glasno patriotske pjesme, da bi ih rusofono stanovništvo u Narvi sa estonske strane, čulo. Pjesme govore o ruskoj zastavi, sa porukom koju treba proslijediti, o onome što nazivaju novi ruski svijet.

Koordinator Obrambene lige u Narvi prenosi da se vrlo teško boriti protiv takvih moćnih ruskih komunikacijskih kampanja. “Može se samo pokušati obavijestiti ljude o onome što se zaista dešava i nadati se da će o tome razmisliti.”

Na pitanje ko je Putin danas za njih, odgovara: “Moj je odgovor ono što su dobrovoljci naše skupine napisali ovdje prošle godine, na tvrđavi sa estonske strane - Putin je ratni zločinac.” Na pitanje o pripremi za rat objašnjava da je član obrambenih snaga, da zna šta treba raditi i svoju stratešku funkciju.

Nezaobilazno pitanje je da li je Europa dovoljno dobro odmjerila, vidjela, šta se dešava?

“Ne znamo da li je EU dobro razumjela. Mi smo ovdje direktno na vratima Rusije, zadnja njihova država ispred Rusije. Naš je zadatak da objašnjavamo EU o čemu se radi. Naravno, ne možemo špekulirati, ali Estonija će se sama zaštititi od prve minute i od prvog metra teritorija.”

Hano Pevkur, ministar obrane Estonije, precizira: “Mi investiramo jako mnogo u obranu. Ne samo u naše obrambene kapacitete, nego i u infrastrukturu. Stiže nova municija i zato gradimo nova skladišta. Za nas je jako važno da uradimo maksimum dok smo još u mirnodopskom razdoblju: kupili smo francuske topove Cesar, šest je već stiglo, šest narednih dolazi sljedećeg mjeseca i započeli smo izgradnju stotinjak novih bunkera, da zaštitimo neka mjesta. Moramo vrlo brzo povećati budget za obranu, što znači da ćemo najvjerojatnije posuditi novac od banaka i povećati naš dug, a situacija je vrlo teška. Ne vidimo da Rusija mijenja svoj odnos prema susjedima. Znači da svakoj europskoj prijestolnici moramo pokazati da ćemo više poduzeti na polju investicija u obranu. Ponovno pregovaramo da povećamo, ako bude moguće, prisustvo saveznika na estonskom tlu.”

Tvrđava u Narvi/

Estonija od 2004. pripada novom bloku, europskom i zapadnom, a Amerikanci su se upravo namjestili u bazu na jugu. Ministar obrane objašnjava: “Saveznici su izuzetno značajni za nas. Osobno mislim da su sigurno na našoj strani. U zemlji imamo tri nuklearna područja i vjerujemo da je Europa spremna braniti nas. I budimo pošteni, EU ima skoro 500 milijuna stanovnika, to je druga svjetska gospodarska sila, ruska ekonomija je uporediva samo sa gospodarstvom zemalja Beneluxa. Moramo imati više samopouzdanja. Istina je da se Letonija, Estonija, Litva, Poljska, Finska nalaze na ulazu u Europu, e da bi se tamo ljudi osjećali sigurni i mirno spavali. S druge strane, znamo da treba braniti naše savezništvo, to se ne tiče samo Estonije ni Litvanije, nego jedan za sve, svi za jednoga. Mi vjerujemo u to. I trebali bismo računati na činjenicu da će SAD održati svoje obećanje prema Savezu.”

Estonija se želi na najbolji način zaštititi u slučaju ruskog napada i u poziciji je ideološke obrane. Vlada gleda kako ukloniti sovjetsku prošlost. Stari spomenici u slavu Lenjina i Staljina su uništeni ili premješteni. Od prije dvije godine postalo je teoretski nemoguće čuti ruski jezik u državnim školama. Problem je što dio stanovništva ne govori estonski. U Narvi 90% stanovništva govori ruski.

Otišli smo pogledati šta se dešava u školi, besplatnoj, u kojoj se nastava odvija na estonskom jeziku. U modernoj zgradi srećemo učenike i profesore. Asna pohađa školu dvije godine, a zaposlena je u maloj školi i estonski jezik koristi svaki dan. Djecu uči govoriti estonski. Rođena je i odrasla u Narvi. Do sada je govorila ruski. Estonski joj nije trebao jer oko nje nije bilo nikoga s kim bi mogla govoriti estonski. Ima rođake sa obje strane granice. Njeni roditelji su Rusi, stanuju sa ruske strane, a Asna je rođena u Narvi. Tu stanuje, radi, njen muž je Marokanac. Nerado govori i misli o situaciji koja bi mogla radikalno promijeniti njen način života.

Ana vodi Kuću estonskog jezika Fundacije za integraciju. O estonskom jeziku i rusofonima u Narvi kaže: “Statistike pokazuju da 40% stanovništva govori estonski. U Narvi taj broj raste. Ima sve više lokalnih Rusa ili rusofona, koji govore i sve više razumiju estonski.”

Nameće se pitanje da li znanje estonskog pomaže da se bolje razumije kako funkcioniraju ljudi u zemlji? Ana prenosi: “Osobe koje ovdje uče vrlo dobro razumiju šta se dešava. Veliki dio njih se informira preko ukrajinskih medija, a da li to prihvataju - to je drugo pitanje. Većina ljudi u Narvi na ulici govori ruski. I gleda rusku TV. Da li to od njih čini posebne ljude u okviru ove zemlje i ove regije?”

Pa nastavlja: “To je komplicirano, jer imamo informacije iz dva vrlo različita izvora. Naravno, to zavisi od obrazovanja ljudi i od njihovog kapaciteta da analiziraju propagandu.”

Gledajući sa strane, izgleda da Estonci imaju potrebu integrirati svoje građane u vlastitoj zemlji, kao da je dio stanovništva skoro odsječen od jednog dijela kulture.

“Ne mislim da je lokalno stanovništvo odsječeno od estonskog teritorija. Ono je prije svega njegov dio. Ta je situacija malo čudnovata, za starije osobe, koje su doživjele veliko sovjetsko carstvo. Mladi, oko 30 godina, ili čak od 40, imaju potpuno drugačiji stav o Estoniji, njihovoj domovini. Oni se osjećaju više Estonci i Europljani. Oni su više dio Estonije.”

Na pitanje je li moguće biti ‘između’ - godinama je bilo moguće prelaziti ganicu, imati familiju, moglo se živjeti, a da se niko previše ništa ne pita - Ana odgovara: “Živimo u zaista teškom vremenu. Kad pomislimo da jednu malu zemlju, kao našu, može napasti jedna toliko ogromna, treba imati maštu da realiziramo da se to dešava pored nas. Ljudi bi se trebali više zabrinuti. To se zaista može desiti.”

Trijumfalna kapija u Narvi/

Jedno od rijetkih mjesta gdje se može vidjeti spomenik sovjetske epohe, u slavu boraca Drugog svjetskog rata, opisao je Magis Studer, koji se u gradskom vijeću bavi spomenicima. “Ovaj je vrlo poseban. Podignut je početkom 1990-ih, na inicijativu građana, u vrijeme perestrojke i Gorbačova. Završen je u vrijeme sticanja neovisnosti Estonije. Zato ga vlada Estonije nije uklonila. Posvećen je ljudima iz okoline Narve, palim boreći se u ime SSSR-a u vrijeme Drugog svjetskog rata.” U blizini je bio ruski tenk, koji je uklonjen.

Na pitanje kako upravljati novom situacijom, Magis Studer odgovara: “U Narvi često idem u saunu. Ima puno ljudi, naročito starijih, mnoge poznajem. Početkom 2022. i rata u Ukrajini, bio je moj rođendan i otišao sam u saunu. Izbila je velika svađa. To se ne dešava nikada, u sauni ste potpuno goli, atmosfera je prijateljska. Razlog svađe je što su stariji, koji su služili u sovjetskoj armiji, razumjeli da je ruska vojska napala Ukrajinu, i oni koji su se borili u Afganistanu - svi ćutali. Izbila je svađa između prijatelja Ukrajinaca, koji su poslovali sa Rusijom i koje je tog dana sve zaustavilo. Počeli su debatu i tako je završilo. U sauni smo snimili zajedničku fotku za moj rođendan, sa sloganom - Mi hoćemo mir. Sovjetske spomenike nije uklonio grad, nego vlada. Ta odluka nije donešena u Narvi.”

Na otoku Kreenholm u Narvi, naspram napuštene tvornice i zida dugog 750 m, ima mala garaža: jedna od rijetkih otvorenih zgrada u napuštenom kraju. Na zidovima su portreti Lenjina i Staljina.

Vladimir objašnjava da je u Estoniji to zabranjeno. Ne mogu se isticati simboli, ni zastave sa vanjske strane. Ako je u kući - može. Niko ne može znati šta je kome u dnu duše. “Svi predmeti sovjetske propagande su dio naše povijesti i moramo ih čuvati. U Moskvi ima hommage Napoleonu i niko ga nije uklonio.” Niko ne kaže otvoreno da je nostalgičan za sovjetskim vremenom, ali: “Sve se promijenilo. U vrijeme SSSR-a svi smo imali stanove i posao. A sada su svi postali businessmeni.”

Narva je prije imala 86.000 stanovnika i u industrijskom kvartu 12.000 radnika. Danas grad ima jedva 50.000 ljudi. Vladimir se sjeća ogromne tekstilne tvornice pamuka, “velike konkurencije Europi. Kupili su je Šveđani i namjerno je zatvorili. Isplativije je proizvoditi u Kini.” On nije vlasnik garaže: “Ovo isto pripada Šveđanima. Teško je imati dovoljno novaca za najamninu. Nije samo problem struja, nego je i grijanje sve skuplje, prije je sve bilo drugačije, tvornica je radila, bilo je energije i grijanja, sve je bilo jako jeftino, danas je sve komplicirano.”

U srcu nekih Estonaca se osjeća nostalgija. Naročito među onima koji su rođeni kao Rusi.

Tajni prostor

Na 20 minuta od Narve je grad Sillamäe: tajni prostor, u vrijeme SSSR-a klasificiran kao nuklearna lokacija. Pristup je bio moguć samo sa specijalnom propusnicom. U Muzeju grada je istaknuta bista Lenjina, a iznad ulaza je estonska zastava.

Jelena Anterševa, direktorica Muzeja Sillamäe, navodi: “Sillamäe je zbog tvornica uranijuma bio zatvoren tajni prostor, jako značajan za nuklearnu industriju. Sva naređenja su dolazila iz Moskve, a životni standard je bio mnogo viši nego drugdje. Police u Sillamäeu su bile prepune hrane, voća, različitih proizvoda, u poređenju sa drugim mjestima u Estoniji ili u SSSR-u. Kad sam bila mala, u sovjetsko vrijeme, bilo je banana, a za sovjetsku djecu su banane bile misaona imenica. Bilo je i kavijara, svakodnevno smo viđali kutije kavijara od 1 kg. Imali smo proizvode iz uvoza, iz Zapadne Europe, ljudi su išli u penziju ranije, jer je nuklearna industrija bila opasna po zdravlje. Kad su ljudi dolazili nastaniti se, morali su potpisati da nikada neće nikome otkriti šta ovdje ima, ni šta rade. Mogli su kupovati mlijeko kod zemljoradnika iz kraja, ali nisu imali pravo razgovarati s njim. Dolazilo se iz cijelog SSSR-a. Većina je bila rusofona, dolazili su i iz Ukrajine. Govorili su ruski i većina ljudi danas ovdje su njihovi nasljednici. Njihova povijest je drugačija. Kad se sjećaju tog vremena, sjećaju se da je nebo bilo plavlje, a trava zelenija…”

Danas su tvornice zatvorene, manje je i ljudi i posla i gospodarska situacija utječe na mentalitet. Jelena Anterševa zaključuje: “Zabrinuti su, jer plaće ne rastu brzo kao troškovi života, današnja kriza je ozbiljnija zbog situacije u svijetu. Niko ne zna šta će se dogoditi. Imam dojam da ljudi izbjegavaju govoriti o tome.”

Mikael Vasiljevič Kalvanov je došao u Estoniju prije 75 godina. “Jako mi se sviđalo, grad je bio potpuno drugačiji od Lenjingrada. Nalikovao je trokutu, tri ulice, i nije bilo ništa okolo. Kuća su bile sagrađene za radnike iz vojske, a ulice betonirane. Došao sam nakon druge godine faksa, jer sam preko raspusta želio raditi, znao sam da ću biti plaćen. Studirao sam za inženjera, rekli su mi da im to ne treba, da mogu tovariti vagone. Tako smo tovarili rudaču, radioaktivni uranijum, jako škodljiv.”

Nakon 1990-ih dio tvornica je zatvoren, mnogi su otišli. Kalvanov opisuje: “To je bio potpuno drugačiji svijet. Drugdje u dućanima nije bilo ničega, a ovdje je bilo kavijara, rakova, mesa. Pedesetih su ljudi bili jako siromašni, a ovdje se živjelo jako dobro. Kućna pomoćnica je drugdje prosječno zarađivala 200 rubalja, a ovdje 600. U naše vrijeme se živjelo da izgradimo bolju budućnost, danas više nema zajedničkih ideala, ljudi se koncentrišu samo na sebe. Mislim da je to šteta.”

Za sebe kaže da je Rus, koji dolazi iz Rusije, stigao je u Estoniju, zemlju koja ima svoje zakone i mora im se prikloniti: “Šteta je zbog onoga što je urađeno 1990-ih u industriji, sve su likvidirali, žao mi je što se jako loše upravljalo time. Kažu da ljudi sada pate više nego prije. O čemu je riječ kad govore o ratu? To je pitanje novca. Rat se ne bi smio dogoditi. Ima dobra poslovica: Ako poljubiš svog neprijatelja, steći ćeš prijatelja.”

Etnolog Oslovič opisuje neobičan prostor u hotelu inauguriranom 1972. u vrijeme Brežnjeva: sjedište KGB-a se nalazi na tajnom katu gdje se lift ne otvara, a krov je ravan da na njega može aterirati helikopter KGB-a. Kad je KGB otišao, sve njihove arhive su prebačene u Moskvu. Estonija je 1991. tražila uvid, a Jeljcin nije dozvolio “stranim” povjesničarima konsultirati dokumente tajnih službi. To znači da se ne zna da li je neko bio kolaboracionista ili totalno pasivan, što je bilo generalno ponašanje. Neki su prijavljivali svoje susjede. Ljudi ne zaboravljaju, neki su “surađivali”, drugi bili u pokretu otpora… “To ostaje u sjećanjima. I teško je razriješiti. Sve je oživjelo sa pritiskom koji dolazi sa ruske strane i sa izjavama Putina o ratu o kojem svi govore.”

Oslovič rezimira: “Nažalost, to je istina i velika opasnost. Jedna trećina građana je rusofona, za njih je vrlo teško ne biti proruski nastrojen, praktično nemoguće. Moguće je kad su s nama, kad govore sa mnom, ali ne kad su sa familijom, i kad se gleda TV, ruska. Ako bi došlo do sukoba, i ako bi došao Putin sa ruskom vojskom, kad oni shvate da je neko rusofon, bilo bi - Ti si naš - i odjednom nema izbora. A svi ostali su neprijatelji. Razgovarali smo o kolaboracionistima, mislim da ima ljudi koji se pripremaju za to.”

Na par stotina metara od hotela gdje je bio ured KGB-a je klizalište i klizači. Jedna od njih je Dona, ide u osnovnu školu. Na pitanje da li Rusija može napasti Estoniju, odgovara: “Da. Veliki sam fan ratne povijesti i sve što se tiče rata pozorno pratim. Jako volim Estoniju i htjela bih pomoći, pripremamo se.” Dona je članica Obrambene lige, učestvuje u kampovima za treniranje, vježba patroliranje noću u šumi. Na pitanje “ako Rusija pobijedi u Ukrajini, mijenja li to šta”, Dona odgovara: “Da, mislim da bi to promijenilo moj način života. Meni je do Ukrajine jako stalo. Imam 14 godina, znam da sam mlada. A zaista sam spremna braniti moju zemlju.”

(Prema reportaži autora Antoine Giniaux za Interception, priredila i prevela Nada Zdravič)