Holokaust i domaći fašisti
Dragan Markovina
Iako smo odavno naviknuti na cinizam i licemjerje domaćih političkih elita koje vode ova društva već desetljećima, to posebno dolazi do izražaja u onih nekoliko prilika godišnje kada se komemoriraju događaji vezani uz Drugi svjetski rat. S posebnim naglaskom na Dan sjećanja na žrtve holokausta i Dan Europe. Zašto s posebnim naglaskom na njih? Pa zato jer su ta dva dana naprosto međunarodno važna, zbog čega ih jednostavno moraju obilježiti da se legitimiraju pred europskim političarima. I to po principu nikome nije važno kako su obilježeni, ali svima je jasno da će se primijetiti ukoliko to obilježavanje izostane. Što nas dovodi do situacije da političari koji zastupaju ili aktivno štite revizionistička nastojanja moraju izvući najljepša odijela, izgledati pristojno i nešto u tim prilikama reći. To je moment u kojem nastupaju nesporazumi.
Opsesija
Uzmimo, npr., Hrvatsku. U toj zemlji već desetljećima ustaštvo je praktično legalizirano, neovisno o tome tko je na vlasti. Od Tuđmana koji je čitav proces započeo, a na koga se, da paradoks bude veći, mnogi sada pozivaju u želji da se s tim revizionizmom obračunaju, preko SDP-ovih vlada koje su uredno registrirale udruženja čija je glavna svrha dokazati da se u Jasenovcu ništa strašno nije događalo, pa sve do Plenkovića, čije je povjerenstvo za suočavanje s prošlošću zaključilo kako ustaški pozdrav i simbolika imaju dvostruku konotaciju, u Hrvatskoj se vodi licemjerna politika.
Čitajte kolumne Dragana Markovine:
S jedne strane stoji preambula Ustava koja Hrvatsku definira kao državu nastalu u ZAVNOH-u i antifašističkoj borbi, nasuprot NDH, a s druge imamo realnost u kojoj je ustaštvo nikad življe. Viktor Ivančić je taj raskorak nazvao antifašističkom legislativom koja stvara atmosferu za njegovanje fašističkog ambijenta. Hrvatska je, štoviše, jedina zemlja u kojoj se židovska zajednica pobunila protiv ideje podizanja spomenika holokausta, ispravno zaključivši kako takav selektivni pristup prošlosti zamagljuje stvarnu narav ustaškog režima koji je provodio i genocid nad Srbima. Istina je, naravno, i to da dobar dio društva, uključujući i aktualnog predsjednika Milanovića, želi raskrstiti s tim nasljeđem, da je Ivo Goldstein objavio iscrpnu studiju o Jasenovcu, a Dana Budisavljević snimila odličan dokumentarni film o spašavanju kozaračke djece, ali ustaštvo i dalje nije stavljeno van zakona. I vrlo je neizvjesno hoće li se to dogoditi, a ovisi isključivo o političkoj odluci Andreja Plenkovića. Koju ćemo uskoro saznati, budući da se pojavio prijedlog zakona o tome koji ide u Sabor. No, ako je suditi po izjavi predsjednika tog istog Sabora Gorana Jandrokovića, koji je na obilježavanju Dana sjećanja izjavio da je zlonamjerno izjednačavati HOS s ustašama, nismo sigurni.
U Srbiji je situacija skoro pa ista. Teorija o dva antifašistička pokreta ide ruku pod ruku s izravnom političkom odlukom da film “Dara iz Jasenovca”, koji još nitko nije vidio, mimo utvrđenih kriterija bude službeni kandidat zemlje za Oscar. Jasenovac se inače politički zloupotrebljava do te mjere da je izravnom odlukom Ministarstva kulture spomenuta Goldsteinova knjiga skinuta s popisa za otkup za potrebe javnih biblioteka, isključivo zato jer ne podržava mit o 700 tisuća ubijenih. Inače je zanimljiva opsesija isključivo Jasenovcem i nikakva pažnja logoru Staro Sajmište u srcu Beograda, u kojem je praktično umorena čitava židovska populacija grada. A na sam Dan sjećanja na žrtve holokausta u Beogradu je otvoren sporni i estetski nepodnošljiv spomenik Stefanu Nemanji.
Počast domaćim fašistima
Bosna i Hercegovina, barem službene državne institucije tu još najbolje stoje. Izložba o logorima kao mjestima stradanja Jevreja u Drugom svjetskom ratu, koja je povodom Dana sjećanja otvorena u Muzeju Jevreja BiH u Sarajevu, jeste najupečatljiviji način na koji je ove godine obilježen Dan sjećanja. No, opet nam ostaje jedno veliko ali, a to je promjena imena ulica posvećenih ljudima koji su aktivno podržavali antisemitizam, ustašku državu ili četnički pokret. Prilično je nevjerovatno kako netko očekuje da je moguće istovremeno se zgražati nad holokaustom i govoriti da se to ne smije ponoviti, a na drugoj strani odavati javnu počast domaćim fašistima koji su sve to proveli u djelo ili davali intelektualnu i ideološku podršku kolaboracionističkim režimima koji su konkretno proizveli holokaust, ali i ne samo njega.
