Bolesnima se ne daje šansa da prežive
Eldina Zolj-Balenović
Jedan citostatik dođe, drugoga nestane i tako ukrug posljednjih nekoliko mjeseci se dešava na Onkologiji KCUS-a.
Zamislite stanje osobe koja boluje od karcinoma, koja se svakih sedam ili 21 dan sprema za terapiju. Svjesna da boluje od teške bolesti, da su svi oko nje postali taoci tih tamnih, mračnih ćelija koje se kao gljive poslije kiše šire tijelom, bujaju ako se ne branite, ne borite, ne liječite? Zamislite osobu koja boluje od karcinoma i koja, da bi primila terapiju, mora stanje organizma i tijela dovesti u “top-formu”, imati idealne vrijednosti šećera, željeza, leukocita, trombocita... što je veoma teško postići poslije teških operacija, stresova, iščekivanja, straha... Čini sve moguće i nemoguće da se terapija ne prekida, jer strah je jači i teži od čeličnih okova sa kojima oko duše dočekuješ svako jutro. Želiš da se liječiš, ozdraviš, ne budeš nikome na teretu. Kućni budžet se umjesto na porodični izlet, šoping sa djecom, majkom, ulaznice za kino ili pozorište, novu haljinu ili namještaj u kući preusmjerava u život.
Čitajte kolumne Eldine Zolj-Balenović:
Mjesečno se ne podmirujete u marketima, zelenarama, pijaci, nego u apotekama. Vitamini, proteini, minerali, medovi, čajevi, mješavine, cvekle, mrkve postaju svakodnevni dodatak ishrani. Jedete stvari koje i ne liče na nešto što se progutati može. Crpite posljednji atom snage da ustanete, dignete glavu i suprotstavite se smrtnom neprijatelju koji je uselio u vaše tijelo. Spremate se za terapiju sretni što su nalazi pokazali da je možete primiti i... šok! Terapije nema. Zakazalo Ministarstvo zdravstva FBiH, zakazao Zavod zdravstvenog osiguranja FBiH, Vlada FBiH, ona stranka, ova stranka, zakazale javne nabavke, tenderi, Agencija za lijekove, zakazali svi, pa čak i pacijent koji se baš morao roditi u FBiH gdje nema osnovnih citostatika u bolnici. Ma, ustvari, koga je više briga ko je zakazao? Nikoga! Jer, niko, ali baš niko ne poziva na odgovornost odgovorne, nego se prebacuje krivica sa jednog na drugoga, sa drugoga na trećega, a pacijenta bacaju s jedne strane na drugu kao ping-pong lopticu. Sasvim je jasno da u našoj državi smrtno bolesni pacijenti nisu bitni, ne daje im se prilika, ne daje im se šansa da ikada budu bolje ili prežive. Pored borbe sa karcinomom, bore se da kupe lijek, skupe papire i predaju ih za refundaciju sredstava (onoga što se refundira), pa čekaju novac da bi uspjeli kupiti drugu terapiju. Brinu kako će obezbijediti iduću terapiju, brinu što ispašta čitava porodica, brinu zbog bolesti, brinu zbog života, brinu zbog smrti, brinu jer ih boli, ne spavaju, strah ih je.
Kažu vam nema citostatika ili jedne komponente za kemoterapiju, onako tihim, skoro nečujnim glasom, ali ne trebaju ništa ni reći, jer vam je sve jasno kada ugledate tužna, očajna lica divnih doktora onkologa i medicinskih sestara i tehničara u Dnevnoj bolnici KCUS-a koji sve preživljavaju zajedno sa pacijentima. Ustvari, sve vam je jasno, ali ništa vam nije jasno. Zamislite jednog dijabetičara bez inzulina? To je nemoguće zamisliti. A, zamislite sada jednog onkološkog bolesnika bez citostatika? E, to je moguće.
Baš kao što je moguće da porodice ne mogu u godini pet dana otići sa djecom na odmor, jer mama ili tata moraju kupiti lijek koji moraju imati na raspolaganju da bi preživjeli. I tada ti taoci, supružnici, braća, sestre, majke, očevi posežu za svojim novčanicima. Pa djeca prestanu trenirati bilo šta jer se roditelj mora liječiti, ne idu na ekskurziju jer žele sa oboljelim roditeljima dočekati još koju godinu, majka ili otac od penzije daju doprinos za lijek, brat radi dodatni posao da bi pomogao sestri ili obrnuto. I na kraju, svi smo mi taoci loših politika, nezainteresovanih “vođa”, (ne)sistema koji nas ubija na svaki način. Svi mi plaćamo da bi se kupovali kamioni, avioni, a kada se razbolimo, shvatimo da im bolesni ne trebamo.
