ČITANJE (U)SEBI: Uzimati stvari mekom rukom
Knjiga "Listopadi" u izdanju Buybooka/
Listopadi, Refik Ličina, Buybook, 2024.
Dnevnička knjiga “Listopadi” Refika Ličine, objavljena u okviru edicije Dnevnik, koju u Buybooku uređuje Semezdin Mehmedinović, nesvakidašnje je književno djelo po mnogim svojim segmentima. Najprije, radi se o onoj vrsti literature koja je za čitaoca praznik, kao uostalom i sve ranije knjige ovog autora. Pomenuću ovdje samo “Strah od behara”, “Dalge” ili “Ribe u bunaru”, njegove knjige koje nisu osvojile pažnju šire književne javnosti, jer ovaj autor na nju ne pretenduje, ali nose u svojoj suštini nešto od onog gotovo izumirućeg senzibiliteta književnosti koji zanosi rijetke obožavaoce čitanja, koji od knjige traže jedno dublje i dalekosežnije putovanje, a ničim ne maltretira pažnju, niti na bilo koji način sterilno izvozi opšta mjesta.
Egzil i jezik
Ličina je specifična autorska osobenost, koja u svojim knjigama i u svom pisanju ide za onim suštinskim, rekao bih, klasičnim književnim traganjima, uvijek izvan mode vremena i trenutka. Njegove knjige nikad nisu bile ona prvoloptaška pisanija koja nastoje da se dopadnu, koja nastaju da bi bila po svaku cijenu objavljena. Posrijedi je književnik koji svoje knjige doživljava kao dugotrajan proces medonosnog vrcanja, vagajući svaku riječ, svakom glasu tražeći smisla i razloga. Otuda se u njegovom tekstu neprestano osjeća pjesnička predanost u kojoj ono lirsko nesputano traži svoj najpodesniji izraz, boreći se sa svim ograničenjima i sumnjama u smisao pisane riječi.
U tematskom okviru Ličina ostaje vjeran dvjema temama. Sa jedne strane svom prethodnom životu oličenom u Novom Pazaru i Sandžaku, donoseći iz tih krajeva autentiče priče koje taj mikrosvijet predstavljaju kao prostor preko kojeg se buka i bijes povijesti prelamala mučno bijući po ljudskim leđima, sa svim svojim kontradikcijama, seobama, izmještenostima i ljepotom. A sa druge strane pitanju egzila, budući da ovaj autor od 1992. godine živi u Švedskoj. I kada se to kaže, može se pomisliti da je posrijedi književnik koji se egzilom bavi na onaj uobičajeni način s nostalgičnim tonom, međutim, koliko god pitanje egzila često kod njega bilo mučno i budilo osjećaj izmještenosti, Ličina nastoji u svom jeziku tražiti onu stvarnu domovinu i u tome u potpunosti uspijeva. Pitanje jezika ključno je kako u ranijim njegovim knjigama tako i u “Listopadima”. A taj jezik jeste najčistija varijanta, danas već gotovo nestalog jezika jugoslovenskog prostora. Na određen način Ličina je okolnostima svog egzila zadržao jezičku suverenost i spoznaju da samo u svom jeziku pisac postoji, njime osjeća i nastoji uhvatiti svu blagost i potrese egzistencije.
Dnevnik “Listopadi” po svojoj unutarnjoj melodiji ne odstupa od onoga što je već navedeno u pogledu knjiga Refika Ličine. Ona je ovoga puta intimno autobiografsko svjedočanstvo, koje iz onoga što su svakodnevne životne preokupacije nastoji iskristalisati jezičku igru kojom će se obuhvatiti smisao književnosti kao istinska potreba da se nešto kaže i progovori. “Listopadi” su dnevnik drveća i ptica, prirode i ukusa, budući da Ličina većinu svojih zapisa bilježi iz šetnji uz rijeku Höje u gradu Lund u kojem živi, te iz tih susreta on zapravo putem prepoznavanja biljaka i drveća gradi jednu univerzalnu domovinu i sjećanja na djetinjstvo. Tu su i ptice, labud Adem i patka Šaca, sa kojima Ličina tokom cijelog ovog dnevnika vodi svojevrsni dijalog, brine o njima, nad njima strahuje i nada se, reflektujući sve one vlastite unutrašnje podražaje i strepnje posredstvom tih doživljaja prirode i njenih nemira. Tako da bi se moglo reći da su drveće, bilje i ptice zapravo zavičaj koji nedostaje, oni upotpunjuju tu čežnju i prazninu, kroz njih ovaj pisac ostvaruje kontinuitet sa onim životom prije. Putem njih Ličina na dalekom sjeveru Evrope gradi imaginarni zavičaj i cjelovitost vlastitog bića.
Već na samom početku autor nam daje jednu od temeljnih odrednica svojih dnevničkih zapisa. “Voćke – imigranti. Voćke – apatridi. Družimo se, pomažemo. S proljeća odem da svjedočim njihovom beharanju, a s jeseni dozrijevanju. One meni krpe i vidaju progorjela mjesta u sjećanju.” Ili: “Ja mogu živjeti gdje god ima sitnog listopada. Gdje god vidim voćku u beharu, ja sam tu kod kuće”. Time biva rečeno ono što će biti osnovne preokupacije unutar ove knjige. U tom, gotovo meditacijskom, kretanju autor “Listopada” traži sve utemeljenje svog bivanja, posredstvom susreta sa svijetom nemuštog, on stvara okvir koji ga nagoni da ide naprijed, da ispisuje i osmišljava, da propituje i vraća se u vrijeme koje je prošlo.
Između toga, Ličina progovara i o brojnim drugim stvarima, tražeći kroz to bratstvo sa prirodom svoje vlastito utemeljenje, on nam piše o jeziku, o prevođenju kao duhovnoj vježbi i nužnosti postojanja u tuđem govoru, svim konvulzijama posredovanja između kultura, nemogućnostima, ali i malim radostima tog posla, o logorima i umobolnicama, depresiji, čitanju kao luči održavanja u životu, ksenofobičnim društvenim promjenama u Švedskoj i ličnim gubicima koji se u rasponu pisanja ovog dnevnika događaju. To vrijeme u koje je ovaj dnevnik smješten je vrijeme bolesti, pandemije, vrijeme brige i borbe za smisao vlastitog bivanja. Iznimno su u tom pogledu dojmljive one epizode koje dolaze sa smrću majke, ona je, zapravo, još jedna od preokupacijskih tačaka ove knjige. U nekoliko sažetih epizoda Ličina, bez imalo patetike, ispisuje veličanstvenu samštinu vlastite majke, one koja čeka svoju djecu razasutu po svijetu. “Prva noć bez majke. Kao prva noć u egzilu”, napisaće autor “Listopada”. Iznova na tom mjestu prikazujući sudbinu brojnih ljudi sa naših prostora, koji su u egzilu potražili svoju mogućnost za neki novi život, daleko od svih bura onog ubilačkog duha koji je ovdje prevladao, ali dugotrajno izgubljenih i zarobljenih između dva svijeta. Onog koji je bio i onoga koji žive.
Mjesto za sebe
Jedan od Ličininih saputnika i sapatnika duž cijelog toga ove knjige jeste finski pjesnik Pentti Saarikoski, kojeg prevodi, sa kojim druguje u svjetonazorskom i pjesničkom smislu. Njegova rečenica: “Pisati znači uzimati stvari mekom rukom, slagati se, a ne protivrječiti”, predstavlja jednu vrstu načela sa kojim se autor “Listopada” upućuje u ovu knjigu, otkrivajući na taj način i ono što su obzori njegove vlastite poetike. Sve ono što je bila Saarikoskijeva nemoć i izmještenost Ličina nosi i u svom književnom biću, iznoseći pred čitaoca onu sliku književnosti kao nasušne nužnosti, koja prevazilazi svaku granicu, koja se hrani suštastvenom potrebom čovjeka odijeljenog od sebe i onoga što ga čini cjelovitim, da uprkos svemu, svakom besmislu, piše i u tome traži mjesto za sebe.
“Listopadi” su u svojoj cjelini jedna od onih knjiga, govorim posve lično, koju ne želite nikad pročitati do kraja, za koju biste voljeli da vas prati u svakom vašem danu, jer njen je ton toliko prijemčiv i prirodan da nakon čitanja dugo odzvanja i potiče na autorefleksije, na promišljanje smisla svakog čovjekovog pokreta i djelanja. Refik Ličina književnik je koji daje utjehu da pravo vrijeme književnosti još nije prošlo, da pisanje i kad je najličnije, najintimnije, zapravo može biti ono koje ima univerzalne domete i najhumaniju ulogu.
