Nije svaka zdrava za tijelo: Pijete ovu vodu svaki dan, a može vam ozbiljno ugroziti zdravlje

Redovnim konzumiranjem flaširane vode u organizam se svake godine unesu desetine hiljada mikroplastičnih i nanoplastičnih čestica.

U svojoj analizi više od 140 naučnih radova, stručnjakinja za upravljanje okolišem Sara Sajedi izvještava da ljudi godišnje unesu otprilike između 39.000 i 52.000 mikroplastičnih čestica. Za one koji se oslanjaju na flaširanu vodu, taj broj je još veći – oko 90.000 dodatnih čestica u poređenju s osobama koje uglavnom piju vodu iz slavine. Ove čestice su nevidljive golim okom. Mikroplastika varira u veličini od jednog mikrona (hiljaditi dio milimetra) do pet milimetara, dok je nanoplastika manja od jednog mikrona.

Jesen donosi boje - i viruse

Sezona gripe je pred nama: Evo kako zaštititi imunitet - imamo nekoliko savjeta

Otpuštaju se tokom proizvodnje, skladištenja i transporta plastičnih boca, gdje dolazi do postepene razgradnje materijala. Budući da su mnoge boce izrađene od plastike niskog kvaliteta, ispuštaju čestice svaki put kad se njima rukuje ili kad su izložene sunčevoj svjetlosti i promjenama temperature. Za razliku od plastike koja u organizam ulazi kroz lanac ishrane, ove se čestice konzumiraju direktno – iz same ambalaže.

Rizici

Prema Sajedi, zdravstveni rizici su značajni. Kada jednom uđu u organizam, ove sitne plastične čestice mogu proći kroz biološke barijere, dospjeti u krvotok i doći do vitalnih organa. Njihovo prisustvo može doprinijeti hroničnim upalama, ćelijskom oksidativnom stresu, hormonskim poremećajima, problemima s reproduktivnim zdravljem, neurološkim oštećenjima i određenim vrstama raka.

Ipak, njihovi dugoročni efekti još uvijek nisu u potpunosti razjašnjeni, ponajviše zbog ograničenog broja istraživanja i nedostatka standardiziranih metoda za njihovo mjerenje i praćenje.

Otkrivanje

Sajedi u svom radu također navodi niz dostupnih metoda za otkrivanje nano- i mikroplastike, od kojih svaka ima svoje prednosti i ograničenja. Neki pristupi mogu locirati čestice na izuzetno malim skalama, ali ne mogu otkriti njihov hemijski sastav. Drugi pak mogu identificirati sastav materijala, ali zanemaruju najsitnije čestice. Najsloženiji i najpouzdaniji alati često su preskupi i nisu široko dostupni.

Ipak, Sajedi izražava optimizam zbog zakonodavnih mjera koje su usvojene širom svijeta s ciljem smanjenja plastičnog otpada. Međutim, napominje da se te regulative uglavnom fokusiraju na jednokratne plastične kese, slamke i ambalažu, dok se vrlo rijetko dotiču gorućeg problema jednokratnih plastičnih boca za vodu, piše SciTechDaily.

„Obrazovanje je najvažnija akcija koju možemo poduzeti“, kaže ona.

„Piti vodu iz plastičnih boca je prihvatljivo u hitnim situacijama, ali to ne bi smjela biti svakodnevna navika. Ljudi moraju shvatiti da problem nije akutna, već hronična toksičnost.“