Žalosni uspon MAGA katolika: Da li će im papa Lav XIV "pomrsiti račune"

Neke pape su savršeno odgovarale svom vremenu. Papa Ivan XXIII bio je progresivni papa čije su se reforme s Drugog vatikanskog koncila dogodile baš kada su Beatlesi palili svijet. Ivan Pavao II bio je upravo pravi čovjek da pogura raspadajuće sovjetsko carstvo ka njegovoj propasti. Veliko pitanje kada je počela konklava za izbor nasljednika pape Franje bilo je hoće li sljedeći papa biti reakcionarna figura koja će odgovarati desničarskom populističkom raspoloženju naše Trumpove ere.

Sada znamo da je to malo vjerovatno. Iznenađujući izbor pape Lava XIV vjerovatno je znak da će duh njegovog prethodnika prevladati. Ali neki aktivni desničarski katolički lobisti dali su sve od sebe da se suprotstave najprogresivnijim stavovima posljednjeg pape; njegovoj toleranciji prema homoseksualnosti, njegovoj brizi za siromašne, njegovoj zabrinutosti zbog klimatskih promjena i, ne najmanje važno, njegovom protivljenju nekim politikama Donalda Trumpa. Mnogi od ovih lobista su Amerikanci, a većina ih podržava Trumpa. Ovi takozvani MAGA katolici su dobro povezani i dobro finansirani.

Među tim dobro povezanim i dobro finansiranim MAGA katolicima je recimo i Steve Bannon, Trumpov bivši savjetnik i moćna medijska figura krajnje desnice. Bannon je osudio Franju kao antiameričkog marksistu koji će “gorjeti u paklu” jer je vladajućoj Komunističkoj partiji dozvolio određenu kontrolu nad Crkvom u Kini i ukorio ga zbog njegovog saosjećajnog odgovora na migracije. Roger Stone, još jedan radikalni katolik u Trumpovoj orbiti (i, poput Bannona, osuđeni kriminalac), izjavio je na X-u da Franjino papinstvo “nikada nije bilo legitimno”. I on vjeruje da je “toplo tamo gdje je (Franjo) sada”.

Šta se dogodilo s američkim katolicima, koji su nekada smatrani relativno liberalnom kršćanskom zajednicom? Skoro 80 odsto katolika 1960. je glasalo za Johna F. Kennedyja ne samo zato što će biti prvi katolički predsjednik Sjedinjenih Država već i zato što im se sviđala njegova politika. S druge strane, neki evangelički protestanti smatrali su ga antikristom. Na izborima 2020. samo 49 odsto katolika glasalo je za Joea Bidena, daleko pobožnijeg katolika nego što je bio JFK.

Naravno, ne postoji nešto poput “katoličkog glasa”, kao što ne postoji ni “židovski glas”. Pripadnici bilo koje religije imaju tendenciju da se podijele na konzervativne i liberalne tabore. Ali među mnogim američkim katolicima došlo je do značajnog pomaka prema radikalnijoj desničarskoj politici.

Ovaj trend je dijelom odgovor na višedecenijske promjene organizovane religije u SAD-u. Manje mladih ljudi je zainteresovano da postanu katolički svećenici, a oni koji to čine su konzervativniji. Prema istraživanju koje je proveo Katolički univerzitet Amerike, 68 odsto svećenika zaređenih između 1965. i 1969. godine smatralo se donekle ili vrlo “teološki progresivnim”. Danas skoro 85 odsto novozaređenih svećenika tvrdi da su “konzervativni” ili čak “vrlo konzervativni”.

Ali postoje i drugi razlozi uglavnom povezani s rasom i klasom. Demokrate su se oslanjale na glasove manje obrazovanih bijelih kršćana, posebno u južnim državama. Uprkos tome što su kulturno konzervativni, podržavali su društveno progresivne ekonomske politike koje su bile u njihovom interesu.

Zatim su došle šezdesete sa Drugim vatikanskim koncilom, seksom, drogama i - možda najvažnije - građanskim pravima Afroamerikanaca. Mnogi katolici, kao i evangelici, prešli su republikancima koji su obećavali kulturnu i društvenu kontrarevoluciju: zakon i red, porodične vrijednosti i - prikriveno rečeno - održavanje bijele supremacije. To ih je privuklo u tihu većinu Richarda Nixona pred kraj te decenije, a u još većem broju u Trumpov pokret MAGA otprilike pola stoljeća kasnije. Katolici koji su glasali za Trumpa 2024. bili su uglavnom bijelci, dok su oni koji su glasali protiv njega bili crnci ili Hispanoamerikanci.

Opet, ove podjele nisu apsolutne. Još postoje progresivni američki katolici, uključujući istaknute kardinale i biskupe. Ali, upečatljiv je sve veći utjecaj katoličkih javnih ličnosti koje žele preokrenuti društvene i kulturne promjene prošlog stoljeća. Bannon i Stone su samo najvulgarniji primjeri. Pet sudija Vrhovnog suda SAD-a također su konzervativni katolici, kao i potpredsjednik J. D. Vance, koji se preobratio 2019. godine. Još jedan istaknuti katolik William Barr, Trumpov državni tužilac u njegovom prvom mandatu, opisao je sekularizam kao “socijalnu patologiju” koja ima za cilj “uništavanje tradicionalnog moralnog poretka”.

Kršćanska kontrarevolucija je dijelom vođena teologijom. Katolici duboko brinu oko abortusa zbog svog uvjerenja da ljudski život počinje začećem. Evanđeoski kršćani su se ranije manje brinuli o ovome, prije nego što su udružili snage s katolicima oko pitanja vladine podrške vjerskim školama. Protiv abortusa bio je ideološki uzrok, ali se politika vrtjela oko korištenja federalnog finansiranja.

Podjednako važno, evangelički kršćani i katolički konzervativci sve više pronalaze zajednički jezik u kulturnim ratovima koji bjesne od Nixonovog apela tihoj većini 1969. S jedne strane su uglavnom dobro obrazovani, često sekularni urbani liberali koji su otvoreni za jeretičke stavove o seksualnim običajima, imigraciji i rodnim preferencijama, ali su oprezni prema rasizmu, seksizmu, homofobiji i ksenofobiji. S druge strane su manje obrazovani provincijski i ruralni Amerikanci koji vjeruju u crkvu, biološku definiciju roda i pravo na nošenje oružja. Oni antirasizam vide kao prijetnju svom društvenom položaju i uglavnom ih ne uznemiravaju problemi koji ljute liberale.

Ova podjela je uglavnom stvar klase, kao što je Barack Obama sugerirao tokom svoje predsjedničke kampanje 2008. kada je potcjenjivao birače iz radničke klase u bivšim industrijskim područjima kao “ljude koji se drže svog oružja ili religije”. Hillary Clinton je pogoršala stvari 2016, kada je kategorizirala polovinu Trumpovih pristalica kao “korpu jadnih”.

Veze između različitih uzroka u kulturnim ratovima nisu uvijek logične, ali to ih ne čini manje moćnim. Trump - koji je daleko od pobožnog kršćanina - tvrdio je 2020. godine da je Biden “protiv Boga” i “protiv oružja”. Za ultrakonzervativnog kulturnog ratnika veza je jasna: volimo oružje, pa mora i Bog. To što su među takvim ratnicima sada mnogi katolici je, pa, žalosno.

(Autor je nizozemski pisac koji živi u SAD-u, www.project-syndicate.org)