Vuk Jeremić: Nadajmo se da će prevladati razum

U savremenom globalizovanom svijetu, u kojem su ekonomske sudbine zemalja međusobno isprepletene više nego ikada u historiji, jednostrano nametanje tarifa može imati dalekosežne posljedice, koje prevazilaze zamišljene namjere.

Administracija predsjednika Donalda Trumpa, izabrana demokratskim putem 2024. godine na jasnoj platformi obnavljanja američke proizvodnje i smanjenja trgovinskog deficita, to je i učinila: uvela je širok spektar tarifa na uvoz robe iz Kine, ali i iz brojnih drugih zemalja, uključujući dugogodišnje saveznike SAD.

Taj potez bio je možda politički razumljiv u kontekstu američke unutrašnje scene, ali u globalnim okvirima predstavlja ozbiljan izazov uspostavljenim pravilima međunarodne trgovine i donosi ogromnu neizvjesnost u svjetsku ekonomiju.

Trumpova administracija tvrdi da je međunarodni trgovinski sistem, oličen u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO), postao nepovoljan po interese Sjedinjenih Američkih Država. Kroz prizmu te percepcije, tarife su predstavljene kao legitimno sredstvo korekcije sistema koji Washington smatra nepravednim, posebno prema američkoj radničkoj klasi.

Zaista, postoji argument da su stotine hiljada radnih mjesta u američkoj industriji nestale upravo zbog premještanja proizvodnje u zemlje sa nižim troškovima rada, poput Kine. Trump je obećao da će to promijeniti — i uradio je ono što je rekao.

U tom smislu, nije riječ o potpuno nepredvidivoj ili proizvoljnoj politici, već o ispunjavanju političkog obećanja koje je imalo podršku značajnog dijela američkog biračkog tijela.

Međutim, postavlja se pitanje — po koju cijenu? Nametanje tarifa izazvalo je lančanu reakciju. Kina je odgovorila kontramjerama, a trgovinski odnosi između dvije najveće ekonomije svijeta ušli su u fazu napetosti koju neki s pravom nazivaju trgovinskim ratom.

Taj sukob nije samo bilateralni problem. On ima potencijal da uzdrma cijeli međunarodni poredak. Globalni lanci snabdijevanja, koji su osmišljeni s ciljem maksimizacije efikasnosti i smanjenja troškova, funkcionišu na pretpostavci relativno otvorenih i stabilnih trgovinskih odnosa. Svaki ozbiljan i dugotrajan poremećaj u odnosima SAD i Kine može imati posljedice za čitav svijet — od poskupljenja sirovina i gotovih proizvoda, preko inflatornih pritisaka, pa sve do usporavanja rasta globalnog BDP-a.

Kina se posljednjih decenija temeljno pripremala za ovakav scenario. Uz ogroman tehnološki napredak, naročito u sektorima poput vještačke inteligencije, kvantnih tehnologija i telekomunikacija, Kina se više ne oslanja samo na jeftinu radnu snagu, već postaje ozbiljan inovator i konkurent Zapadu u najsofisticiranijim oblastima.

Njena inicijativa “Pojas i put” pokazuje ambiciju da oblikuje globalni ekonomski pejzaž. U takvom kontekstu, trgovinski rat može postati više od spora oko carina — on može prerasti u tehnološki, geoekonomski, pa čak i kinetički globalni sukob.

I dok se i Kina i SAD, kao ekonomski giganti, vjerovatno mogu nositi s dugotrajnim tenzijama i prilagoditi se novim realnostima, ostaje veliko pitanje koje bi bile posljedice po ostatak svijeta. Male i srednje ekonomije, koje zavise od ekonomske saradnje s obje zemlje, našle bi se u veoma nezavidnoj situaciji.

Smanjena tražnja, poremećaji u lancima snabdijevanja, finansijska nestabilnost — sve su to scenariji koji bi mogli gurnuti veliki dio svijeta u recesiju. Posebno su ranjive zemlje u razvoju, čiji fiskalni kapaciteti nisu dovoljno snažni da izdrže vanjske šokove ovog tipa.

Zato je od presudne važnosti da se dođe do održivog, dogovorenog rješenja. Trgovinski rat ne bi imao pobjednika. Njegova eskalacija bi možda bila podnošljiva za dvije supersile, ali bi za ostatak svijeta mogla biti katastrofalna.

Potrebna je obnova povjerenja u multilateralne institucije i traganje za reformama koje bi uspostavile ravnotežu između legitimnih interesa velikih ekonomskih sila i očuvanja stabilnosti globalnog sistema. Jednostrane mjere, ma koliko bile politički legitimne i popularne u nekoj zemlji, ne mogu biti zamjena za međunarodnu saradnju zasnovanu na pravilima.

U konačnici, svijet ne može priuštiti još jednu globalnu krizu. U vremenu kada se suočavamo s klimatskim izazovima, migracijama, bezbjednosnim prijetnjama i ubrzanim tehnološkim promjenama, potreban nam je dijalog, a ne konfrontacija.

Tarife mogu djelovati kao brza politička pobjeda, ali dugoročna stabilnost i prosperitet zahtijevaju strpljenje, kompromis i viziju. Nadajmo se da će razum prevladati, kako bi se izbjegao scenario u kojem svi, osim možda najmoćnijih, gube.

Autor: Vuk Jeremić, predsjednik Centra za međunarodnu saradnju i održivi razvoj (CIRSD), predsjedavajući 67. zasjedanja Generalne skupštine UN, bivši ministar inostranih poslova Srbije.