U ovoj zemlji rade 32 sata sedmično: Je li to budućnost?
Dok se u većem dijelu svijeta 40-satna radna sedmica i dalje smatra normom, Nizozemska već decenijama živi u drugačijoj stvarnosti. S prosječnom radnom sedmicom od samo 32 sata, Nizozemci imaju najkraće radno vrijeme u razvijenom svijetu, što otvara pitanje da li je njihov model održiv i primjenjiv u drugim kulturama, piše Fortune.
Radnici u Nizozemskoj u dobi od 20 do 64 godine 2024. su u prosjeku radili 32,1 sat sedmično, pokazuju podaci Eurostata. Zemlja ima najkraću prosječnu radnu sedmicu u Evropi, a slijede je Austrija, Njemačka i Danska, sve s prosjekom od oko 34 sata.
Priča o nizozemskom radnom čudu počela je 1980-ih godina, kada se zemlja suočavala s visokom stopom nezaposlenosti. Glavni razlog zbog kojeg su Nizozemci tiho prešli na četverodnevnu radnu sedmicu su - žene. Njihov ulazak na tržište rada promijenio je sve.
Kao i u mnogim drugim zemljama, i u Nizozemskoj je radni model dugo bio usmjeren na muškarce kao glavne hranitelje porodice. Sedmice su bile duže, slične američkoj normi od 40 sati. No, od 1980-ih žena je sve više ulazilo u radnu snagu kroz skraćeno radno vrijeme.
Tokom narednih decenija, to je promijenilo strukturu porodičnih prihoda i poreske zakone. Nizozemska je usvojila model „jedan i po prihod“, gdje jedan roditelj radi puno radno vrijeme, a drugi skraćeno. Sistem je bio podržan poreskim olakšicama i beneficijama, pa je s vremenom postao norma i za žene i za muškarce. Čak su i očevi koristili priliku da ranije izlaze s posla kako bi se brinuli o djeci ili prakticiraju "papadag" (tatin dan), dan u sedmici koji očevi koriste kako bi proveli vrijeme s djecom.
Ovaj zakonodavni okvir oblikovao je kulturu u kojoj se ravnoteža između poslovnog i privatnog života izuzetno cijeni. Danas gotovo 75 posto zaposlenih žena radi na nepuno radno vrijeme. Rezultat je niska stopa nezaposlenosti i visoka produktivnost po odrađenom satu, ali model ima i svoju tamniju stranu.
Danas ovaj model ne pomaže samo zaposlenim roditeljima da usklade posao i brigu o djeci – nego i održava ljude u radnoj snazi, dok se druge zemlje bore s visokom nezaposlenošću. Godine 1991., kada je sve više žena u Nizozemskoj radilo skraćeno, stopa nezaposlenosti bila je 7,3 posto, pokazuju podaci Svjetske banke. Samo deset godina kasnije pala je na 2,1 posto. Uprkos oscilacijama, nezaposlenost se od 2018. drži stabilno nisko i trenutno iznosi samo 3,6 posto. Zahvaljujući fleksibilnijim modelima rada, više ljudi može ostati zaposleno dok paralelno brine o privatnim obavezama.
Kritičari upozoravaju da je masovno korištenje skraćenog radnog vremena, posebno među ženama, dovelo do značajnog rodnog jaza u platama i penzijama. Žene rjeđe napreduju na vodeće pozicije, a njihova ekonomska nezavisnost je smanjena. Osim toga, zemlja se danas suočava s ozbiljnim manjkom radne snage u ključnim sektorima poput zdravstva i obrazovanja, što je direktna posljedica kulture skraćenog rada.
Pitanje je može li se ovakav model primijeniti u zemljama s drugačijom radnom etikom, poput Sjedinjenih Američkih Država, gdje dominira kultura "prezaposlenosti". Dok stručnjaci poput profesorice Juliet Schor sa Univerziteta u Bostonu tvrde da bi kraća radna sedmica mogla povećati dobrobit i produktivnost američkih radnika, kulturološke i zakonske prepreke su ogromne. Za razliku od Nizozemske, američki radnici nemaju zakonsku zaštitu pri zahtjevu za smanjenjem radnih sati. Nizozemska vlada se, ironično, danas trudi potaknuti građane da rade više kako bi popunila praznine na tržištu rada, pokazujući da ni njihov "raj" nije bez problema, prenosi Index.hr.
