Trumpovo zlato za nuklearne budale

Hoće li vizija američkog predsjednika Donalda Trumpa o izgradnji neprobojnog sistema protivraketne odbrane biti posljednji ekser u kovčegu za stratešku kontrolu nuklearnog naoružanja? S obzirom na to da bi njegova predložena Golden Dome, Zlatna kupola, mogla pokrenuti skupu i destabilizirajuću utrku u strateškom naoružanju, Trumpov san bi mogao biti noćna mora svijeta.

U najmanju ruku, Trumpov predloženi sistem bi predstavljao opasnu promjenu paradigme. Tokom posljednjih decenija hladnog rata i tokom još jedne decenije nakon toga, dramatična smanjenja nuklearnih arsenala dovela su do strateške stabilnosti. Tokom ovog perioda napretka u kontroli naoružanja mir je održavan odvraćanjem, koje je samo po sebi počivalo na zajedničkom priznavanju međusobnog osiguranog uništenja. Ovaj koncept (prikladno skraćeno MAD) je eksplicitno kodificiran u Sporazumu o antibalističkim raketama iz 1972. godine, prema kojem su se Sjedinjene Američke Države i Sovjetski savez složili da neće graditi nikakve odbrambene štitove protiv strateških nuklearnih udara.

Uprkos prividnoj nepromišljenosti koncepta, stalni rizik od nuklearnog napada se široko smatra onim što je spriječilo razmjenu nuklearnih udara tokom hladnog rata. MAD je učinio direktan sukob previše opasnim za prihvatanje. Nijedna strana nije imala interesa da dozvoli rat koji bi garantovao njeno vlastito uništenje.

Umjesto toga, hladni rat se vodio na marginama, često putem posrednika. I premda je bilo izuzetno opasnih trenutaka - poput Arapsko-izraelskog rata 1973, kada su i SAD i SSSR podigli nuklearnu pripravnost na visok stupanj - nikada nije došlo do direktnog nasilnog sukoba.

Povremeno bi politički lideri sanjali o alternativnim aranžmanima. Američki predsjednik Ronald Reagan, naprimjer, zamislio je svijet bez nuklearnog oružja i pokrenuo ambicioznu Stratešku odbrambenu inicijativu (Star Wars, Ratovi zvijezda) kako bi stvorio svemirski sistem protivraketne odbrane. Ali ideja se pokazala preskupom i vjerovatno nikada ne bi funkcionisala u praksi.

Zatim, 2002, američki predsjednik George W. Bush napustio je sporazum o ograničavanju strateške odbrane, dozvolivši sistem koji je u Americi danas na snazi. Ali ova odbrana je prilično ograničena, uglavnom nedokazana i uglavnom orijentisana na presretanje nekoliko sjevernokorejskih raketa. Ukoliko bi Rusija ikada odlučila da masovno lansira nuklearne bojeve glave, trenutna američka odbrana bi bila lako savladana.

Ipak, Bushova odluka navela je ruskog predsjednika Vladimira Putina da uloži resurse u razvoj oružja koje bi moglo zaobići buduću američku odbranu. To uključuje nuklearni torpedo gotovo globalnog dometa koji bi svakako mogao izbjeći konvencionalnu raketnu odbranu i krstareću raketu na nuklearni pogon neograničenog dometa koja bi se možda mogla provući iz meksičkog zračnog prostora.

Uprkos decenijama rada, nijedan od ovih sistema naoružanja nije ni blizu operativnosti. Ali sve što je ostalo od prethodnih decenija napora za kontrolu naoružanja je Sporazum o smanjenju strateškog naoružanja, koji je Rusija suspendovala 2023. i koji bi, ako se ništa ne dogodi, trebao isteći u februaru sljedeće godine.

U ovom kontekstu je Trump predložio svoju Zlatnu kupolu. Dok njegove bučne priče o “zauvijek okončanju raketne prijetnje američkoj domovini” nemaju veze sa stvarnošću, njegova administracija će sigurno izdvojiti stotine milijardi dolara za razvoj sistema sve veće sofisticiranosti, ali upitne efikasnosti. Još gore, Rusija i Kina će ove inicijative vidjeti kao prijetnje održivosti vlastitih strateških nuklearnih arsenala. Ako zaključe da su ranjivi, a SAD nisu, nuklearne kalkulacije će se promijeniti.

Ovo posebno važi za Rusiju, čija je strateška nuklearna snaga ključna za njenu tvrdnju da je i dalje supersila. Rizik od negiranja ruske sposobnosti nuklearnog udara mogao bi usaditi gotovo egzistencijalni strah u srca ruskih strateških planera. I stav Kine bi bio sličan iako bi strah bio manje akutan, budući da kineska moć ima mnogo širu bazu.

Ako SAD potroše desetine milijardi na raketnu odbranu, Rusija će morati potrošiti sve što može pokušavajući neutralizirati te nove sposobnosti. Da li si Rusija može priuštiti takav napor, daleko je od sigurnog. Očigledno je da bi morala napustiti druge prioritete. Njen posustali svemirski program otkriva finansijske poteškoće s kojima se već suočava.

Ipak, takve promjene ne bi nužno pogodovale globalnoj stabilnosti. Dok je stari režim strateške kontrole naoružanja jasno davao do znanja gdje ko stoji, situacija bi sada bila fluidnija i neizvjesnija.

Bilateralni strateški odnos između SAD-a i Rusije bio je dovoljno težak za upravljanje. Trilateralni odnos koji bi uključivao i Kinu - sa njenim rastućim nuklearnim arsenalom - bio bi mnogo složeniji, a onaj koji bi uključivao i Francusku i Veliku Britaniju bio bi krajnje neuredan. A što je aranžman neuredniji, to je vjerovatnije da će nesporazumi ili marginalni sukobi eskalirati u nešto opasnije.

Sa svoje strane, Putin i kineski predsjednik Xi Jinping opisuju prijedlog Zlatne kupole kao “potpuno i konačno odbacivanje priznavanja neraskidive međusobne veze između strateškog ofanzivnog naoružanja i strateškog odbrambenog naoružanja”. Nisu u krivu. Ali ne nude ni ideje o tome kako bolje upravljati rizicima.

S rastućim ruskim i kineskim strahovima, Zlatna kupola, ironično, vjerovatno neće osigurati SAD. Upravo smo vidjeli da čak ni hipersofisticirani izraelski i američki sistemi zajedno ne mogu spriječiti brojne iranske rakete da pogode centar Tel Aviva. A s nuklearnim bojevim glavama dovoljna je samo jedna raketa.

Jednostavnih rješenja nema. Iako san o stvaranju neosvojivog odbrambenog sistema nikada neće umrijeti, logika nuklearne stabilnosti je jednostavna. Čak i u ovim teškim vremenima neophodan je barem neki oblik dijaloga između relevantnih sila.

(Autor je bivši premijer i bivši ministar

vanjskih poslova Švedske; www.project-syndicate.org)