Trumpovanje Evrope

Foto: Evelyn Hockstein/REUTERS
Viktoru Orbanu, prijatelju američkog predsjednika Donalda Trumpa i ruskog predsjednika Vladimira Putina, može se zamjeriti mnogo toga. Ali mađarski premijer ne griješi kada ističe da smo upravo svjedočili kako Trump “jede (predsjednicu Evropske komisije) Ursulu von der Leyen za doručak”. Uostalom, nacrt trgovinskog sporazuma koji je Evropska unija sada zaključila sa Sjedinjenim Državama postavlja carinu od 15 odsto na većinu evropskog izvoza u SAD, naspram carine od 0 odsto na američki izvoz u Evropu. Jasno je da pobjeda ide Trumpu, 15 prema 0.
Ova očigledna asimetrija daleko je od onoga što je Evropa tražila - naime, gotovo nulte carine s obje strane. A što je još gore, okvir također predviđa 750 milijardi dolara prisilne kupovine američke energije, 600 milijardi dolara evropskih investicija u SAD i dodatne narudžbe vojne opreme proizvedene u SAD-u.
Naravno, EU može tvrditi da je 15 odsto mnogo niže od carine od 30 odsto koju je Trump prvobitno spominjao. Štaviše, obaveze u vezi s energijom i investicijama su i dalje samo nejasna obećanja, budući da ni Evropska komisija ni države članice EU ne mogu reći evropskim kompanijama šta da kupuju ili gdje da investiraju. Evropljani se također mogu utješiti činjenicom da nacrt okvira nije potpisani sporazum. Mnogi detalji tek trebaju biti utvrđeni, a oni će biti od malog interesa za Trumpa.
Ipak, sa njegove tačke gledišta, ovaj ishod je izuzetan. Evropa ne može tvrditi da je “pobijedila”. U najboljem slučaju, uspjela je ograničiti štetu. Von der Leyen je stigla u Škotsku slaba i zabrinuta; otišla je još slabija, ali olakšana.
EU je mogla drugačije, jer nije ekonomski ili politički patuljak. Ona je jedna od vodećih svjetskih trgovinskih sila i vodeći američki trgovinski partner i vodeći dobavljač. Oko 20 odsto američkog uvoza dolazi iz Evrope, što je otprilike ekvivalentno njenom udjelu u uvozu iz Kine. Štaviše, ovi trgovinski tokovi dotiču sva područja američke ekonomske aktivnosti. Suprotno onome što neki od Trumpovih podrugljivih sljedbenika možda misle, uvoz iz Evrope nije ograničen na luksuznu robu i vino. Američka proizvodnja, naprimjer, mnogo više ovisi o evropskom proizvodnom sektoru nego obrnuto.
Evropa je imala mnogo karata za odigrati i mogla je dodatno ojačati svoju poziciju koordinirajući svoj stav s dvije druge zemlje G7 koje se suočavaju s američkim nasiljem - Japanom i Kanadom. Mogućnosti EU nisu se tu zaustavile. Još jedna značajna karta je Instrument protiv prisile (ACI), koji je osmišljen za situacije u kojima bi “treća zemlja pokušala izvršiti pritisak na Evropsku uniju ili na jednu od njenih država članica da preduzmu specifične mjere koje bi utjecale na trgovinu i investicije”. Upravo se to događalo.
Ali od samog početka, Von der Leyen je ignorisala savjete stručnjaka Komisije i odbila je da se pozove na ACI čak i kao oblik odvraćanja. Da je to učinila, SAD ne bi olako shvatile prijetnju, s obzirom na to da su također uključene u skupi trgovinski rat s Kinom. Za razliku od Evrope, Kina je na svaku američku eskalaciju odgovorila kontraeskalacijom, što je rezultiralo situacijom koju je i sam Trumpov ministar finansija opisao kao neodrživu. Pod pritiskom tržišta, Trump je već odustao od svog ranijeg stava, što Von der Leyen dobro zna.
Ali Evropa nikada nije ni pokušala postići ravnotežu snaga u odnosima s Trumpom. Da je pokazala spremnost da riskira daljnju eskalaciju kada je Kina činila isto, Trump bi bio u mnogo slabijem položaju. Daleko od toga da se ponaša kao Kina, Evropa se ponašala kao Japan, još jedan veliki trgovinski partner čija sigurnost zavisi od Amerike.
Postignuti sporazum je katastrofa jer potvrđuje da je EU u konačnici vođena strahom od gubitka američkog zaštita u današnjem opasnom geopolitičkom kontekstu. Implikacija je da je svaki oblik kontinuiranog transatlantskog usklađivanja, bez obzira na to koliko ponižavajući bio, bolji od neizvjesne nezavisnosti.
Sa ove tačke gledišta, bilo bi krajnje nepravedno pripisati ishod izborima koje je napravila Ursula von der Leyen. Ona sama je ograničena dvjema crvenim linijama: zaštititi interese Njemačke po svaku cijenu i izbjeći bilo kakav prekid sa SAD-om. Ali kada ste spremni postići nešto po svaku cijenu, ne postoji stepen poniženja koji nećete prihvatiti.
U međuvremenu, većina drugih evropskih lidera čini se preneražena trenutnim stanjem stvari. Složenost današnjeg svijeta čini im se preteškom, pa se pokoravaju svemu što se traži. Zaboravili su upozorenje Benjamina Franklina da “narod spreman žrtvovati malo slobode za malo sigurnosti ne zaslužuje ni jedno ni drugo, a na kraju gubi oboje”.
(Autor je bivši specijalni savjetnik visokog predstavnika EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, profesor je na SciencesPo u Parizu)