Trumpov iznenadni napad na Evropu i put ka (samo)uništenju SAD-a

Kad je Donald Trump pobijedio na američkim predsjedničkim izborima prošlog novembra, evropske su elite očito mislile da će Sjedinjene Države postati malo više izolacionističke, malo više nacionalističke. Ali inače bi prevladao kontinuitet. Trump bi zahtijevao da Evropa plaća više za svoju obranu, ali bi NATO - i najvažnije američke sigurnosne garancije za Evropu - preživio.

Danas, nakon niza pojavljivanja visokih američkih dužnosnika na velikim evropskim summitima, znamo da je to bila velika pogreška. Trump ne želi ništa manje nego potpuni raskid s pravilima i savezima koje su generacije američkih kreatora politike mukotrpno i uspješno gradile u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata. Od sada će Rusija, a ne Evropska unija, biti bliski partner Amerike. U Washingtonu se više ne računa solidarnost demokracija, nego dogovor autokratskih vladara globalnih sila; moć opet prevladava nad zakonom.

To je očito u Trumpovom pristupu ratu uništenja koji Rusija vodi u Ukrajini. Trump želi okončati rat što je prije moguće u bliskoj saradnji s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, isključujući Ukrajinu i njezine evropske saveznike. Ukrajina i Evropa morat će snositi većinu političkih i materijalnih posljedica, ali neće imati utjecaj na pregovore o uvjetima.

Dakle, ovako izgleda Trumpova vizija međunarodnog poretka: natrag u sfere utjecaja, s velikim silama koje diktiraju sudbine manjih zemalja. To je vizija koja oduševljava Putina i kineskog predsjednika Xi Jinpinga, jer je savršeno usklađena s njihovim autoritarizmom i neoimperijalnim ambicijama.

Da budemo sigurni, Trumpov revizionizam stavio je SAD na put samoslabljenja ili čak samouništenja, počevši s uništenjem Zapada. Uostalom, NATO je ojačao SAD i presudno pridonio pobjedi Zapada u hladnom ratu. Koji bi nacionalni interes SAD mogle unaprijediti stavljanjem Alijanse i Ukrajine Putinu pred noge?

Ništa od toga nema smisla, a ipak se sve moglo predvidjeti. Evropski čelnici znali su koga i šta će dobiti drugim Trumpovim mandatom, te da Trump ozbiljno misli transformirati američku demokraciju u oligarhiju i uspostaviti novi, autoritarni svjetski poredak. Znali su da će Putin na istoku i Trump na zapadu biti strateški scenarij iz noćne more. Ipak, nisu učinili gotovo ništa da postignu veće političko jedinstvo i jaču obrambenu sposobnost očekujući upravo ovakav ishod.

Zbog toga je Evropa potpuno nespremna. Suočen s povijesnim pomakom koji je Trump, čini se, odlučan provesti, Evropa predstavlja jadnu sliku, naizgled nesretnu i histeričnu poput kokošinjca kad lisica uđe. Evropljani se moraju zapitati kako su dospjeli ovdje - i što učiniti sada kada je Trumpova administracija jasno razotkrila svoj ekstremizam. U pitanju je ništa manje od sigurnosti i slobode Evrope. Svima bi trebalo biti jasno da je “posao kao i obično” (business as usual) recept za katastrofu.

Evropa ima novac, tehnološke kapacitete, te ljude i kompanije potrebne da osigura svoju budućnost. Ali mora djelovati sada. Velike i srednje države EU moraju blisko surađivati. Evropska komisija mora redefinirati pravila o dugu i zajedno sa državama članicama - idealno bi bilo uključiti Ujedinjeno Kraljevstvo i Norvešku - konačno stvoriti evropsku vojsku spremnu za borbu i zajedničku evropsku obrambenu industriju.

Evropi ističe vrijeme - i to brzo. Oklijevanje i odugovlačenje bili su jučerašnji svijet. Izbor je jasan: Bruxelles ili Moskva, sloboda ili pokornost. Za Evropu odgovor može biti samo Bruxelles, samo sloboda. U svom govoru na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji američki potpredsjednik J. D. Vance brutalno je jasno Evropljanima dao do znanja koliko su nemoćni i koliko će od sada biti sami.

Putinov rat u Ukrajini i Trumpova nadolazeća izdaja Ukrajine pokazuju koliko je evropska nemoć opasna za sve nas. Mir i sloboda na evropskom kontinentu u budućnosti će se morati temeljiti prvenstveno na vlastitoj snazi ​​i sposobnosti odvraćanja. Zato Evropa mora djelovati odmah. U Trumpovom svijetu ne postoji zamjena za čvrstu moć. Evropa ne smije štedjeti na njegovom razvoju. Ili se ruski tenkovi prvo moraju otkotrljati prema Rigi i Varšavi?

(Autor je bio njemački ministar vanjskih poslova i vicekancelar od 1998. do 2005, a na čelu Zelene stranke je gotovo 20 godina)