Strahovi i nade Venecuele: Zemlja čuda, kontrasta i opasnosti
DOK SVIJET NIJEMO POSMATRA: Americki ratni brodovi krstare Karibskim morem ispred venezuelanske obale/
Dok se autobus truckao uskim izlokanim putem kroz amazonsku prašumu, skoro cijelu noć nisam mogao sklopiti oči i potisnuti misli o mom velikom uzoru Alexanderu von Humboldtu (1769-1859), koji je prije više od tri stoljeća vodio svoju ekspediciju preko opasnih vododerina Rio Casiquiare i Rio Siape, kome nijedan istraživač nije ravan. On je kroz duboko i nepoznato venecuelansko-brazilsko granično područje stigao do opasnih izvora rijeke Orinoco i plemena Yanomami i pokazao da je svaki san moguće ostvariti. Bio je to pionirski izazov za kakve se rađaju posebni ljudi, odlučni, mudri, obrazovani i hrabri, spremni da utkaju svoje živote u ostvarivanje zvjezdanih ciljeva.
Razmišljao sam o tome na koje je sve poteškoće Alexander nailazio probijajući se kroz džunglu, kako je uspijevao komunicirati i pridobiti pripadnike neprijateljskih plemena, savladati divlje prirodne prepreke i stići do izvora jedne od najnepristupačnijih rijeka na svijetu. Ko nije prohodio neistraženim prašumskim bespućima i osjetio strahove i beznadežnost prašumskih staza, ne može ni da zamisli kakve sve prepreke i opasnosti vrebaju na svakom koraku u zelenom carstvu iskonske divljine.
STAZE NEIZVJESNIH PUTOVANJA: Osjećao sam te tjeskobe i strahove nekoliko puta u prašumama Papue Nove Gvineje i otoka Bornea, a danima prije nego što sam se u Manausu, svojevrsnoj prijestolnici Amazonije, sa članovima Prve YU novinarsko-istraživačke ekspedicije Ande-Amazon, ukrcao u ovaj stari autobus i krenuo prema granici Venecuele, osjetio sam opake hirove prašumskog beskraja i beznadežne usamljenosti. Bili smo među potomcima kanibalskih plemena u Ekvadoru, družili se sa shamanima u Peruu i usamljenim misionarima u Boliviji i spoznali tegobe, opasnosti i rizike koji vrebaju ispod zelnog prapovijesnog baldahina neukrotive Amazonije.
Alexander von Humboldt bio je, dakle, prirodan slijed moje opčinjenosti i otud moja fascinacija ovim velikim istraživačem i prirodnjakom, geografom i klimatologom, ekologom i okeanografom, koji je u davnim vremenima, prije više od tri stoljeća, smjelo koračao neistraženim stazama, kojim se ja, evo, dugih dvadesetak sati vozim autobusom prema granici Venecuele i gradićima Bona Vista i Santa Elena. Dobri moj Alexander!
JEDINSTVENO ISKUSTVO: Nas suradnik Ahmed Bosnic vodio je Prvu YU novinarsko-istraživačku ekspediciju u Amazoniju (Snimio: Boris Kovačević)/
Moje misli prekidala je dječija graja, kada bi se autobus zaustavljao na usputnim stanicama. Vozač je dozvoljavao djeci da putnicima u autobusu nude sokove, južno voće i “chicllo”, kuhani kukuruz izuzetno krupnih zrna. Kukuruz je u Južnoj Americi sveta biljka i uzgaja se desetak vrsta različitih oblika boja i ukusa. Od njega se pravi 101 ukusno jelo i gotovo da je obavezan dio svakodnevnih porodičnih obroka, ali i gurmanskih specijaliteta u elitnim restoranima Caracasa.
Uistinu, teško sam spavao u Venecueli. To je zemlja iz mojih novinarskih i istraživačkih snova: tajanstvena i neistražena, sa svim važnim biotopima. U njoj su prašume, savane, jedinstvene planine, rijeke, vodopadi, čudesne morske obale, pustinje i močvare. U Venecueli ćete otkriti prirodna čudesa koja se ne mogu naći nigdje drugdje na plavoj planeti. Ako želite da se probijate kroz džungle, plovite neizvjesnim riječnim brzacima, divite se visovima planina starih 2,2 milijarde godina ili slušate grmljavinu najvišeg vodopada na svijetu Salto Angela (Angel Falls), čija se voda stropošta sa visine od gotovo 1.000 metara, ovu zemlju nikada nećete zaboraviti.
No, ako više volite biserne morske plaže i netaknute uvale, ne samo da ćete ih pronaći na otoku Margarita već i duž kopna od sjevera prema jugu. U ogromnoj savani Los Llanosa možete vidjeti zadivljujuću floru i faunu, a u močvarnom dijelu jezera Maracaibo možete svjedočiti čuvenom Lightning of Catatumbo, jedinstvenom fenomenu u kojem skoro svake noći munja osvjetljava nebo. Alexander von Humboldt ju je opisao kao jedinstveno čudo prirode koje se nigdje u svijetu ne može doživjeti.
ZAPIS CHRISTOPHERA COLUMBA: Bolivarska Republika Venecuela spada među najurbaniziranije zemlje Latinske Amerike. Nalazi se na sjevernoj obali južnoameričkog kontinenta, licem je okrenuta ka Karipskom moru i po mnogo čemu je jedinstvena na ovoj planeti. Ime je dobila u 15. stoljeću, kada je poznati italijanski istraživač i moreplovac Amerigo Vespucci (1454 – 1512), obilazeći svijet, boravio u ovim živopisnim krajevima. Zadivljen krajolikom jezera Maracaibo i naseljima domorodačkih kuća podigutih na drvenim stupovima navodno je cijelom regionu dao ime Veneciola, što znači mala Venecija. Španjolska verzija tog imena je - Venezuela. Ranije su službeni nazivi bili Estado de Venezuela (1830–1856), Republica de Venezuela (1856–1864), Estadoos Unidos de Venezuela (1864–1953) i ponovo Republica de Venezuela (1953–1999).
Arheološki nalazi (lovački artefakti, uključujući vrhove kopalja) pronađeni u dolini rijeke Pedregal, u zapadnom dijelu zemlje, potvrđuju da se na ovim prostorima živjelo i prije 15.000 godina. Kultura Timoto–Cuica bila je najsloženije društvo u pretkolumbovskoj Venecueli, sa unaprijed planiranim stalnim naseljima, okruženim navodnjavanim, terasastim poljima, sličnim onim u andskom Peruu. Kuće su im bile od kamena i drveta sa debelim slamnatim krovovima. U njima su živjeli mirni ljudi koji nisu ratovali. Živjeli su skromno, zaviseći od uzgoja poljoprivrednih usijeva, prije svega krompira i kukuruza. Uz to, bavili su se i lovom i ribolovom. Za sobom su ostavili jednostavnu umjetnost, posebno antropomorfnu keramiku, ali bez značajnijih i monumentalnijih građevina i spomenika. Preuređivali su vlakna od prašumskog bilja, kako bi se utkali u tekstil i prostirke za stanovanje.
Iz tih maglovitih vremena ostao je jedan zanimljivi zapis, koji je stigao na ruke španske kraljice Izabelle i kralja Ferdinanda. Poslao ga je Christopher Columbo, koji se 1498. godine, tokom trećeg putovanja u Novi svijet, našao blizu veličanstvene delte rijeke Orinoco. Zadivljen živopisnim ambijentom i velikom priobalnom strujom slatke vode, oduševljeni Columbo je u pismu Izabelli i Ferdinandu izrazio svoju zadivljenost i uvjerenje da je stigao do Raja - “neba na Zemlji”: “Ako slatka voda o kojoj Vam pišem ne dolazi iz Raja, onda je to još veće čudo, zato što ne vjerujem da tako velika i duboka rijeka postoji na ovom svijetu!”
Ali, mirna i gotovo romantična pretkolonijalna vremena uskoro su zamijenile horde gramzivih i beskrupuloznih osvajača, koji su “ognjem i mačem” nametnuli nova pravila i zakone i jednu rajsku zemlju pretvorili u golemu tržnicu robova, koji su pristizali sa dalekih afričkih prostora. Zbog toga je historija Venecuele, nažalost, u velikoj mjeri tragična. Međutim, pod vođstvom nacionalnog heroja Simona Bolívara, koji je zemlji donio nezavisnost od španske krune, Venecuela je bila prva zemlja na američkim kontinentima u kojoj je ukinuto ropstvo.
BOGASTVO VENEZUELE: Razvoj kulturne raznolikosti donio je bogato i živopisno kulturno naslijeđe, koje se manifestuje i na ulicama Caracasa/
ZEMLJA SA 14 SUSJEDA: Tokom godina, Venecuela je doživjela značajne kulturne promjene, uglavnom zbog uticaja različitih etničkih grupa i imigracije iz različitih dijelova svijeta. Razvoj kulturne raznolikosti donio je bogato i živopisno kulturno naslijeđe. Ovdje su tradicije, običaji i jezici isprepleteni na jedinstven način – brojnim svetkovinama i festivalima, plesovima, muzikom i nadasve ukusnom tradicionalnom kuhinjom. Domorodački uticaji i danas su najočitiji u jelima kao što su arepe (vrsta somuna od mljevenog kukuruza) i pabellon criollo (jelo od govedine, crnog graha, riže i plantaina), dok je afričko naslijeđe vidljivo u bučnoj muzici i plesovima punim ritma. Ovo etničko i kulturno bogatstvo Venecuelu čini jedinstvenom zemljom u kojoj se slave i poštuju etničke razlike.
Zbog svojih čestih socijalnih i društveno-političkih nemira i drama, Venecuela je proteklih godina nerijetko bila u žiži svjetske javnosti. Nekada je bila najbogatija i najperspektivnija zemlja Južne hemisfere, a danas se o njoj na Zapadu govori kao o zemlji gladi i beznađa. Ali u svemu tome ima i očitog propagandnog pretjerivanja. Venecuela se sastoji od kontinentalnog kopnenog dijela i brojnih ostrva u Karipskom moru, pa bi se moglo reći da je možda jedina država na našoj planeti koja ima čak četrnaest susjeda. Sa Gvajanom (zvanično Kooperativna Republika Gvajana), Venecuela dijeli granicu na istoku, s Brazilom na jugu i s Kolumbijom na zapadu. S druge strane, zahvaljujući karipskim otocima Trinidad, Tobago, Grenadi, St. Luciji, Barbadosu, Curaçau, Bonairu, Arubi, St. Vincentu, Grenadinu i Zavjetrinskim otocima (Antili), Venecuela se otvoreno graniči sa brojnim drugim zemljama i njihovim interesima, između ostalih sa Holandijom, Francuskom, Ujedinjenim Kraljevstvom i Sjedinjenim Državama, što joj nerijetko donosi nesigurnost i teritorijalnu ugrozu. Pa ipak, na sudbinu njenih prostodušnih tridesetak miliona stanovnika ponajviše su uticali nafta i narkotici.
ČESTE ZAPLIJENE DROGE: Tajni kanali kolumbijskih narko-kartela vode preko Venezuele/
U Venecueli se zvanično govori španskim jezikom, ali je priznato i još 26 regionalnih jezika, što najbolje ilustruje brojnost etničkih zajednica koje su vijekovima naseljavale ovu zemlju. To mnoštvo jezika i šarenilo pučanstva u Venecueli se osjeti na svakom koraku, ali ničim ne ugrožava strane turiste. Njih ugrožava nešto drugo – siromaštvo koje prati ulični kriminal i sve opasnije organizovane bande. Prvog dana boravka u Caracasu (zvanično Santiago de Leon de Caracas), to smo i sami osjetili na najbrutalniji način. Jednom od članova naše ekspedicije, naočigled uličnih prolaznika, neki kriminalac je sa vrata strgao zlatni lančić i pobjegao. Saznali smo da takve incidente policija više i ne bilježi, jer glavni grad opterećuju mnogo teži zločini, kao što su organizovane otmice, teške pljačke i obračuni uličnih bandi.
UŽASNA STATISTIKA: Prema Globalnom indeksu za 2023. godinu, Caracas više od jedne decenije nosi “titulu” najsmrtonosnijeg grada u pogledu stope ubistava i organizovanih otmica, što ga čini jednim od najopasnijih gradova na svijetu. Ako je vjerovati policijskim statistikama, dnevno oko dvadeset ubijenih osoba završava u mrtvačnicama širom grada. Policija je gotovo nemoćna, što potvrđuje i činjenica da devet od deset ubistava zauvijek ostaje neriješeno!
DRUGA STRANA ŽIVOTA: U pretrpanim gradskim favelima Venecuele vladaju siromastvo i kriminal/
Inače, glavni grad Caracas, u kome smo boravili nekoliko dana, prije nego što smo nastavili put prema karipskim otocima Tobago i Trinidad, smješten je u prekrasnoj dolini rijeke Guaire, u podnožju planine Cerro El Avila i nekada je bio jedan od najljepših gradova u Južnoj Americi. Ova planina je dio lanca Cordillera de la Costa i u pretkolumbijskim vrijemenima nazivala se neobičnim imenom Guaraira Repano, što bi se moglo prevesti kao talas koji je došao iz daleka. Ime je dobila po zanimljivoj legendi koja se ovdje prenosi s koljena na koljeno i sadržajno je dio svakog turističkog bedekera.
Starosjedioci ovog područja pripovijedaju da u prastarim vremenima ovdje nije bilo okolnih brda niti planina i da se iz doline moglo vidjeti Karipsko more. No, tragičnih dana lokalna plemena su uvrijedila veliku boginju mora i ona se rasrdila i podigla veliki morski talas koji je svom silinom zapljusnuo obalu, pustošeći sve pred sobom, kao da je došao smak svijeta. Preplašeni ljudi padali su ničice, klečali i molili se boginji mora za oproštaj i kada je ogromni val trebalo da se sruši na njih, ona se sažalila i talas pretvorila u planinu El Avilu, koja je od tada dobila ime Guaraira Repano – val koji je došao iz daleka, a zahvalni stanovnici doline podigli su ispod nje svoj grad i nazvali ga Caracas.
Prije jedne generacije, glavni grad Venecuele bio je jedan od najuspješnijih, najglamuroznijih gradova Latinske Amerike, ali kotač kulture i prosperiteta odavno je napustio ovu zemlju. Ostali su žal i nada da će narodi Venecuele uspjeti prebroditi sve oluje i izazove, koje im nepravedno nameće geopolitički položaj, možda i uz pomoć slobodarskog duha Simona Bolívara, koji još uvijek bdije nad zemljom kojoj se prije tri stoljeća divio Alexander von Humboldt.
