Samit u Pekingu: Šansa za novo partnerstvo Evrope i Kine u svijetu neizvjesnosti

Predstojeći samit Evropske unije i Kine u Pekingu održava se u trenutku najvećih međunarodnih neizvjesnosti od kraja Hladnog rata. Rat u Ukrajini i dalje nema na vidiku političko rješenje, dok su tenzije na Bliskom istoku eskalirale do tačke koja ugrožava stabilnost cijelog regiona. Istovremeno, trgovinske napetosti između Kine i Sjedinjenih Američkih Država generišu domino-efekte širom svijeta, a Evropa trpi značajne ekonomske posljedice promjena u tarifnom režimu. U takvom ambijentu, stari oslonci globalne stabilnosti slabe, a nova pravila još nisu uspostavljena. To stanje produžene geopolitičke recesije djeluje kao konstanta u doglednoj budućnosti.

Evropska unija suočava se s brojnim unutrašnjim i vanjskim izazovima koji je stavljaju na istorijsku prekretnicu. Prekid ekonomskih odnosa s Rusijom drastično je promijenio energetsku sliku kontinenta, dok zaostatak u tehnološkoj trci u odnosu na SAD i Kinu postaje sve uočljiviji. Globalna konkurentnost evropske privrede je dovedena u pitanje, a socijalni nemiri prijete da dodatno oslabe koheziju evropskih društava. Migracioni pritisci ostaju snažni, dok političke snage s margina – i ljevice i desnice – sve ozbiljnije podrivaju višedecenijski konsenzus na kojem je počivala evropska stabilnost.

U takvim okolnostima, evropski lideri nalaze se pred ključnim pitanjem: kako stabilizovati stanje i istovremeno obezbijediti kapacitete za budućnost? Odgovor se, između ostalog, krije u redefinisanju odnosa s Kinom. Kao druga najveća ekonomija svijeta i tehnološka supersila, Kina je nezamjenljiv partner za EU, posebno u oblasti tehnologija vezanih za održivost i zelenu tranziciju, koja ostaje strateški prioritet Unije. Evropa ne može ostvariti svoje ambiciozne klimatske ciljeve bez pristupa ključnim tehnologijama i resursima, a Kina je globalni lider u nizu segmenata – od proizvodnje solarnih panela i baterija do razvoja električnih vozila i infrastrukture za obnovljive izvore energije.

Pored toga, evropska industrijska baza je ugrožena kao kolateralna šteta trgovinskog nadmetanja između Kine i SAD, naročito u vezi s uvozom kritičnih minerala. Evropa nema luksuz da pasivno posmatra ishode procesa na koje ima malo ili nimalo uticaja. Neophodno je pronaći način za saradnju s Kinom koji će biti stabilan i otporan na vanjske turbulencije, jer je to jedini put da evropska privreda ostane konkurentna u decenijama koje dolaze.

Svijet se sve jasnije oblikuje kao multipolaran, a Evropa mora pronaći svoje mjesto u njemu – ne kao objekt tuđih odluka, već kao samostalni globalni akter koji raspolaže ogromnim tržišnim i demografskim potencijalom. To zahtijeva mudrost, pragmatizam i autonomnu politiku u odnosu na sve velike sile i svjetske izazove. Nedavno postignut konsenzus o povećanju izdataka za odbranu jeste značajan korak ka strateškoj otpornosti, ali otvara i ozbiljna pitanja. U situaciji kada Rusija nastavlja s politikom masivnog jačanja vojnih kapaciteta, što sve više poprima karakter ratne ekonomije, evropsko oružano prestrojavanje nosi rizik dugotrajnog antagonizma na sopstvenim granicama. Pitanje budućnosti odnosa dvije de facto ratne ekonomije, EU i Rusije, danas djeluje složenije nego ikada od završetka Hladnog rata.

Uprkos svemu, postoji nada da će preovladati razum i da će vodeći akteri globalne politike ponovo početi da traže zajednička rješenja za zajedničke probleme. Klimatske promjene, regulacija novih tehnologija i oblikovanje pravila globalne ekonomije izazovi su koji prevazilaze mogućnosti bilo koje zemlje ili bloka da djeluje samostalno. Ako se propusti šansa za saradnju, rizikujemo nove sukobe i globalne krize koje će ugroziti prosperitet budućih generacija.

Kina i Evropa imaju posebnu odgovornost i potencijal da doprinesu stvaranju tog novog, stabilnijeg okvira saradnje. Predstojeći samit u Pekingu mogao bi biti važna prekretnica u tom procesu – prilika da se, umjesto produbljivanja podjela, otvore kanali dijaloga i izgrade temelji partnerstva zasnovanog na uzajamnom interesu, povjerenju i odgovornosti prema budućnosti čovječanstva.

Autor: Vuk Jeremić, predsjednik Centra za međunarodnu saradnju i održivi razvoj (CIRSD), predsjedavajući 67. zasjedanja Generalne skupštine UN, bivši ministar vanjskih poslova Srbije