SAD imaju avione Sudnjeg dana: Mogu preživjeti nuklearni napad, a nikada se ne zna...

Svi znamo šta je VC-25A (uskoro VC-25B), poznatiji kao Air Force One. Boeing 747, koji se proizvodi u dva komada i njime upravlja predsjednik ili potpredsjednik SAD-a.

SAD u svojoj floti imaju i niz drugih aviona za prevoz VIP osoba: 8 Boeing C-32A (na platformi 757) i 2 Boeing C40 Clipper (na platformi B737NG) i 5 Gulfstream G550.

Vladine agencije, posebno CIA i američka vojska, imaju niz aviona za prevoz svojih uglednika i operativaca.

Ali manje je poznato da SAD imaju svoje avione Sudnjeg dana, kojih ima čak četiri. Ovi avioni su takođe izgrađeni na platformi Boeing 747-200, a nose oznaku E-4B Nightwatch.

Avioni su dizajnirani da prežive nuklearni napad i služe kao komandni centar u slučaju nuklearnog rata, ali i za druge katastrofe (uragani, zemljotresi, udari meteora).

U mirnodopskim uslovima avion služi upravo kao komandni centar u slučaju velikih prirodnih katastrofa (zemljotresi, uragani) kada se vojska koristi za saniranje posljedica, ali služi i za prevoz ministra odbrane i komandanta oružanih snaga. u inostranstvu.

Tako da u mirnodopskim uslovima ove četiri letelice imaju oko 50 misija godišnje. Predsjednici SAD vrlo rijetko lete ovim avionom, a posljednji koji je leteo je Ronald Reagan. Kapacitet aviona je 112 ljudi. Ovaj avion je prvi put preuzet 1974. godine kada je zamijenio EC-135J, piše avio portal Zamaaero.

Avioni lete 10 sati, ali mogu dopuniti gorivo u vazduhu. Jedan od ova četiri aviona je uvijek na 24-satnom stand-by modu. Avoni su obavijeni velom tajne i nikada se ne zna u kojoj su bazi stacionirani, osim jednog aviona koji je prikazan javnosti i stacioniran je u Nebraski.

U slučaju nuklearnog napada, po jedan nosi predsjednika SAD-a, ministra odbrane i komandanta oružanih snaga.

Avion je podijeljen u šest glavnih jedinica: komandni prostor; prostorija za operativni tim (sa 27 stanica koje imaju stolove, satelitske telefone, kompjutere i opremu za svaku posebnu službu); konferencijska dvorana; sala za brifing (u ratnom režimu ovo je ratna soba, u mirnodopskim slučajevima u njoj su smješteni novinari); komunikacijski dio sa 25 radnih mjesta i odmorište sa stolicama koje se pretvaraju u krevete, ali i male sobe sa krevetima za spavanje starijih službenika.

U nosu aviona je VIP apartman, koji ima krevet na sprat, radni sto, nekoliko stolica za kolege i ekrane za komunikaciju. Uz stan se nalazi sigurnosna stanica.

Ovaj avion je daleko tehnički opremljeniji od Air Force One (VC-25A). Avioni imaju najsofisticiraniju opremu za međusobnu komunikaciju putem antena i satelita, kao i komunikaciju sa bilo kojim područjem na svijetu. Ako je potrebno, avion može vući niskofrekventnu antenu dugu 8 kilometara.

Naravno, SAD bi za tu svrhu mogle imati samo dva Boeinga 767, pri čemu bi predsjednik u slučaju katastrofe koristio Air Force One, a po jedan ministar odbrane i načelnik Generalštaba.

To bi bilo mnogo jeftinije i jednako efikasno. Ali budimo realni, sve u SAD mora biti megalomansko, preveliko i izuzetno skupo. Pa zašto ne imati četiri B747 za ovu svrhu, od kojih su barem dva viška.