Rubiova diplomacija u svilenim čarapama

Napoleon je ismijavao svog ministra vanjskih poslova, princa Talleyranda, nazivajući ga de la merde dans un bas de soie (govno u svilenoj čarapi). Ta mi je dosjetka pala na pamet gledajući ministra vanjskih poslova Donalda Trumpa, američkog državnog tajnika Marca Rubia, kako govori na ovogodišnjoj Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji.

Prošle godine, američki potpredsjednik JD Vance odletio je u München kako bi izravno izgrdio europske čelnike, napadajući imigracijsku politiku Europske unije, propise o govoru mržnje i napore da se krajnja desnica drži podalje od vlasti. Rubio je Vance u svilenoj čarapi. Prenio je istu poruku, ovaj put umotanu u diplomatsku gazu.

Rubio je 2016. nazvao Trumpa prevarantom kojemu se ne mogu povjeriti nuklearni kodovi. Sada Rubio služi kao Trumpov glavni diplomat - i upravo je, bez prigovora, predsjedavao istekom posljednjeg preostalog sporazuma koji ograničava rusko i američko nuklearno oružje.

Rubiovo samoponiženje bilo je toliko temeljito da se može smatrati kvalifikacijom za posao. U Trumpovom Washingtonu, nekoć posjedovati principe i javno ih odbaciti pouzdaniji je dokaz servilnosti nego posve biti bez principa. U Münchenu, Rubio je svoj govor ispunio performativnom uvjerljivošću. Sjedinjene Države i Europa pripadaju jedno drugome. Njihove su sudbine isprepletene. Amerika želi osnaženi savez i snažnu Europu. Ali ono što Zapad drži zajedno, prema njegovim riječima, nisu zajedničke institucije, niti zajednička predanost vladavini prava, niti poslijeratna arhitektura ugovora i multilateralne suradnje. To su “zajednička povijest, kršćanska vjera, kultura, baština, jezik, porijeklo i žrtve koje su naši preci podnijeli zajedno”.

Ključne riječi ovdje su kršćanska vjera i porijeklo. Rubio je transatlantsku vezu definirao ne kao politički savez, već kao civilizacijsku krvnu lozu – srodstvo ukorijenjeno u religiji i krvnom srodstvu. “Uvijek ćemo biti dijete Europe”, rekao je, formulacija koja odnos ne prikazuje kao ugovor među suverenim i jednakim, već kao obiteljsku vezu – naslijeđenu, a ne odabranu, s odanošću koja proizlazi iz biologije, a ne iz zajedničkih načela i ciljeva.

Ovo nije jezik NATO-a. To je jezik sukoba civilizacija pokojnog Samuela Huntingtona – ideja da Zapad nije definiran po tome u što vjeruje, već po tome tko jest; ne po svojim načelima, već po svojim krvnim lozama i svojoj vjeri. To je formula koja gradi imaginarni zid oko kršćanske Europe i njezine dijaspore, a ostavlja izvan sebe europske muslimanske građane, sekularne tradicije Francuske Republike i multikonfesionalne stvarnosti modernog europskog života.

Rubiovo obećanje budućnosti “ponosne, suverene i vitalne poput prošlosti naše civilizacije” otkriva stvar. Budućnost koju opisuje nije vizija nečega što treba izgraditi. To je prošlost projicirana unaprijed – nostalgija upakirana kao cilj.

Dakle, ono što se krije ispod svile, bila je ista litanija koju je Vance izgovorio prošle godine, sada izrečena s nešto boljim manirama: Europa je prepustila svoj suverenitet multilateralnim institucijama. Europa je taokinja klimatskog kulta koji osiromašuje njezine građane. Masovna imigracija prijeti civilizacijskim brisanjem.

Naravno, civilizacijsko brisanje nije neutralan opis demografskih promjena. To je vokabular europske krajnje desnice, opsjednute velikom zamjenom bijelaca. U Münchenu je Rubio dao legitimitet najmoćnijoj vladi na svijetu narativom koji imigraciju ne prikazuje kao politički izazov kojim se treba upravljati, već kao egzistencijalnu prijetnju opstanku zapadne civilizacije – okvir koji je stavlja izvan dosega kompromisa ili demokratskog ograničenja.

Rubiova uglađenost učinila je frazu opasnijom: sročena jezikom zajedničke brige za budućnost Europe, zvučala je gotovo zabrinuto, kao da Trumpova administracija samo pokušava spasiti svoje prijatelje od opasnosti koju su previše pristojni imenovati. No, učinak je sužavanje prostora za pragmatičnu suradnju u pogledu azila, mobilnosti radne snage i integracije – stvarnog posla koji europske vlade trebaju obaviti – dok istovremeno daje europskim nacionalističkim strankama podršku kakvu teško da su mogle zamisliti prije Trumpa.

Rubiova ležerna upotreba pogrdnog izraza klimatski kult također zaslužuje pažnju – ne zbog onoga što govori o klimatskoj politici, već zbog onoga što otkriva o praznini Rubiovih referenci na slavnu budućnost koju njegov šef tvrdi da gradi. Klimatska politika je, po definiciji, ulaganje u budućnost – možda najznačajnije koje bilo koja generacija može napraviti. Nazvati to kultom, odbacujući napore za ublažavanje klimatskih promjena kao vjersku zabludu, spektakularan je način da se kaže da se ne isplati ulagati u buduću nastanjivost planeta.

Štoviše, Rubiov raspored pričao je drugačiju priču od njegove retorike. U petak, dan prije govora, preskočio je sastanak Berlinskog formata o Ukrajini – skup na kojem su sudjelovali ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, francuski predsjednik Emmanuel Macron, njemački kancelar Friedrich Merz, te čelnici Europske komisije, Europskog vijeća i NATO-a. Nakon govora, odletio je u Bratislavu i Budimpeštu kako bi posjetio slovačkog Roberta Fica i mađarskog Viktora Orbána – dva ruski najprijateljskija čelnika EU, kojim se Trump udvarao kao ideološkim saveznicima i nedavno ih ugostio u Mar-a-Lagu.

Dakle, dok je Rubio svojoj publici u Münchenu rekao da Amerika želi snažnu Europu, on javno podržava vođe koji su izgradili karijere napadajući europske institucije iznutra, stavljajući veto na kolektivnu akciju i njegujući veze s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Kada je u intervjuu nakon govora pritisnut pitanjem o Ukrajini, Rubio je dopustio otkrivajuću formulaciju: SAD žele sporazum s kojim Ukrajina može živjeti i koji Rusija može prihvatiti. Poanta je u asimetriji. Očekuje se da će Ukrajina izdržati; očekuje se da će Rusija biti zadovoljna.

Rubio nije letio iz Münchena u Bratislavu i Budimpeštu kako bi ojačao transatlantski savez. Otišao je pokazati koju Europu SAD preferiraju: ne Europu kolektivne obrane i zajedničkog suvereniteta, već Europu vlada koje prkose EU, dodvoravaju se Kremlju i nazivaju je suverenitetom.

Rusija i Kina nisu bile prisutne u Rubiovom govoru. Neprijatelji koje je identificirao nisu bile autoritarne velike sile, već imigracija, klimatska politika i multilateralizam koji upravlja zapadnim savezom od 1945. godine.

Wang Yi, kineski ministar vanjskih poslova, rado je iskoristio ovu priliku, tvrdeći da određene zemlje koje potkopavaju multilateralnu suradnju i oživljavaju mentalitet hladnog rata snose primarnu odgovornost za današnju globalnu disfunkciju – ukor koji bi bilo teže izreći da Rubio nije odmah s iste pozornice odbacio poslijeratni institucionalni poredak.

Rubio nije Talleyrand. Dok je Talleyrand služio francuskim interesima preoblikujući europsku ravnotežu snaga, Rubio služi predsjedniku koji rušenje brka sa snagom, a nostalgiju s obnovom. Svilena čarapa ublažila je ton i laskala publici. Ali ispod toga ležala je ista poruka koju je Vance prošle godine bezrezervno iznio – da je Europa korisna samo ako se pokorava, zapadna civilizacija definirana je isključenjem, a zajednička budućnost dostupna je samo pod uvjetima koji jamče da je nikada neće biti.

(Autor je profesor na Pravnom fakultetu Sveučilišta u New Yorku i stipendist Richarda Holbrookea na Američkoj akademiji u Berlinu, koautor je - s Ivanom Krastevom - knjige “The Light that Failed: A Reckoning”, Penguin Books, 2019)