Rađa se nova vojna sila u Evropi: Ključna zemlja NATO-a na istočnom krilu prema Rusiji
Poljska je jedna od zemalja NATO-a koja najbrže radi na jačanju odbrambenih potencijala i smatra se ključnom zemljom Alijanse na istočnom krilu prema Rusiji i Bjelorusiji.
Nakon proširenje ruske invazije na Ukrajinu u februaru 2022. godine čak i one evropske zemlje koje su imale razumijevanje za ruske zabrinutosti vezano za bezbjednosnu arhitekturu u Evropi polako su počeli mijenjati stavove, a već do ljeta 2023, nakon što je propala ukrajinska ljetna ofanziva preovladao je stav da se Evropa mora pripremiti za potencijalni rat s Rusijom.
Šest teških divizija
Iako je Poljska mnogo ranije imala čvršći stav prema Rusiji nego, naprimjer, Njemačka i Francuska, i ona je tek nakon ruske aneksije Krima počela ozbiljnije da oprema svoje oružane snage.
U Poljskoj postoji politički konsenzus i na lijevoj i na desnoj strani političkog sektora da se treba raditi na jačanju vojske. Poljska je krenula s planovima za postepeno povećanje izdvajanja za vojsku i samim time preuzima i sve veću aktivnu ulogu u okviru NATO-a. Prema studiji RAND instituta, ambicije poljske vlade uključuju poboljšanja u svim oblastima, ali najviše u pogledu kopnene vojske koja predstavlja okosnicu poljske odbrambene doktrine.
“Snaga od šest teških divizija koje su u potpunosti naoružane modernim oklopnim vozilima, artiljerijom i protivvazdušnom odbranom bila bi mnogo čvršća platforma za odgovor na otvoreni ruski vojni napad usmjeren protiv Poljske ili drugih članica NATO-a koje graniče s Rusijom i Bjelorusijom. Stoga bi realizacija ambicioznih planova modernizacije ojačala odbrambeni i odvraćajući položaj NATO-a”, navedeno je u studiji.
Ova nova struktura snaga, kako je naglašeno, zahtijevaće ne samo osoblje i opremu već i ulaganja u objekte i obuku.
“Vjerovatno će zahtijevati i novu doktrinu, s obzirom na lekcije naučenih iz rata između Rusije i Ukrajine, stvaranje ogranka dronova i izgradnju istočnog štita. Sve ove promjene su već započele”, ističu oni.
Kada modernizuje svoje snage, Poljska bi trebalo da ima 300 hiljada aktivnih vojnika i više od 1.100 tenkova.
Poljska je prije raspada SSSR-a bila daleko najveća i vojno najznačajnija članica Varšavskog pakta izvan SSSR-a.
Imala je drugu najveću vojsku, sa nekoliko stotina hiljada vojnika, veliku regrutnu bazu i strateški položaj na centralnom frontu NATO-a.
Zato je vjerovatno jedan od ključnih događaja koji je doveo do raspada istočnog vojnog bloka bio političko previranje u Poljskoj, koje je započelo još 80-ih kroz pokret Solidarnost, koji je prosovjetsku vlast u zemlji neprekidnim protestima i blokadama praktično bacio na koljena. Na 6. april 1989, u sedmici u kojoj je NATO slavio 40. rođendan, poljski komunistički režim i Solidarnost postigli su sporazum o prvim višestranačkim izborima u junu, na kojem je Solidarnost osvojila gotovo sto postotnu pobjedu. U decembru 1989. promijenjen je ustav, a komunistički naziv Poljske otišao je u istoriju.
Iako su već tada počele debate o eventualnom priključenju u NATO, stvari nisu išle jednostavno. Poljska je i dalje formalno bila članica Varšavskog pakta, a na njenoj teritoriji i dalje su se nalazile divizije teško naoružanih sovjetskih vojnika. Fokus novih vlasti tada nisu bile vojne reforme, već popravljanje ekonomske situacije i poboljšavanje životnog standarda građana.
“U to vrijeme nije postojao konsenzus među 16 saveznica NATO-a o tome kako se angažovati sa bivšim zemljama Varšavskog pakta ili čak kakva bi trebala biti uloga NATO-a nakon hladnog rata”, stoji na NATO-stranici, u kojoj se objašnjava istorija odnosa s Poljskom. Iako nije bilo saglasnosti da Poljska postane članica, još u vrijeme SSSR-a obje strane željele su raditi na formalnom uspostavljanju dijaloga i diplomatskih odnosa.
Iskorak u Detroitu
Iako se često misli da je NATO objeručke prihvatio da radi na učlanjenju bivših zemalja SSSR-a, to nikako nije bio slučaj, kako i sam NATO priznaje:
“NATO-strana je bila željna zbližavanja sa svojim bivšim protivnicima, ali i oprezna u pogledu preuzimanja odgovornosti za bezbjednost u regionu, i bilo je jasno da ne postoji apetit niti plan za proširenje članstva u NATO-u”, stoji na stranici. Neki od razloga za neprihvatanje učlanjenja Poljske i drugih zemalja u Alijansu su bili komplikovanje procesa donošenja odluka unutar Alijanse, smanjenje uticaja postojećih članica i velika cijena integrisanja novih u postojeće vojne strukture.
Ipak, sredinom 90-ih situacija se promijenila, posebno uz veliko insistiranje SAD-a i Njemačke, koja je prva zemlja koju su napustile sovjetske trupe nakon pada Berlinskog zida. U decembru 1995. godine članice su se usaglasile da se napravi dokument s kriterijumima koje potencijalni kandidati za članstvo treba da ispune. Ključni iskorak desio se u Detroitu 1996, kada je predsjednik SAD-a Bill Clinton prvi put spomenuo ne samo da će NATO imati nove članice već i da će se to desiti do aprila 1999. Na istorijskom NATO-samitu u Madridu 1997, formalno su počeli pregovori s Poljskom, Češkom i Mađarskom.
Ministarstvo vanjskih poslova SAD-a/
