Putopis: Biškek i Saliha
Poslovni centar Aurora umislio da je veći od planina
Kad sam pošla na put, na aerodromu u Sarajevu me je službenica na prijavi za let upitala “Ma gdje ćete ovo?” Moja zadnja destinacija je bio Biškek, glavni grad Kirgistana. Kad sam stigla na odrednicu, službenik na pasoškoj kontroli mi reče: “A Slovakia, da, da. A što dolazite, je l’ u turizam?” Poslije je kasirka u samoposluzi čula moje društvo i mene kako razgovaramo nepoznatim jezikom, pa je na ruskom, ili kirgiskom, upitala odakle smo. Na spominjanje Bosne reagirala je odmahivanjem glave, kao “nikad čula”. Da joj pomognemo, punim smo ustima izgovorili uglas “Sarajevo, Sarajevo”: bez rezultata.
Novi dan
Mi u Bosni savršeno funkcioniramo bez Biškeka, a Biškek mirno spava bez Sarajeva. Ali sa sobom sam kući ponijela najljepšu, svjetlosnu liniju horizonta planinskog lanca u daljini, na 25 km od prozora mojih domaćina. Davao je na znanje: samo vi dole u kotlini prevrtljivo mijenjajte granice i pozicije, ja sam orijentir postojanosti i uzvišene ljepote. Nisam baš pošla u turizam, ali trebalo bi: Kirgistan ima netaknutu i nepreglednu ljepotu koja oduzima dah, planinski lanac Tian Shan od kojeg nisam odvajala oči. To je jedan od najviših vrhova Centralne Azije, preko 7.000 metara, i sa visovima u koje se upetljala politika, kao da sam iznenađena – zovu se Lenjin, Pobeda… Često ih sakrije smog i zrak koji je nerijetko jedan od najzagađenijih na svijetu, i u tome liči na Sarajevo.
Kad sam stigla osvanuo je iznenađujuće topao dan, 24 stupnja. U hotelskoj sobi je cijeli zid od stakla: sunce je nepozvano nahrupilo. Termostat je pokazivao 37º, centralno grijanje je bilo nemoguće isključiti, rekli su na recepciji: vrijeme se tako brzo mijenja, ne mogu se gradske toplane stalno isključivati i uključivati. E da, klimatske promjene su apolitične i anacionalne, zaposjedaju teritorije kako im se prohtije. Za par dana sam se u Biškeku smrzavala i nosila vunenu kapu.
Spas od vremenske razlike između Sarajeva i Biškeka od pet sati, i iznenadne kotlovnice od hotelske sobe, pronašla sam u nepreglednom četverostrukom drvoredu glavne ulice i travnjaku prepunom ljubičica. Biškek je u vrijeme SSSR-a imao status najzelenijeg glavnog grada sovjetskih socijalističkih republika. Nevisoka gradnja neodoljivo podsjeća na Grbavicu. Aleja me je odvela do središta prijestolnice, koji je u cvijeću tek obilježio Norouz, ‘novi dan’, tradicionalni praznik dolaska proljeća, neradni u zemlji (kao i Osmi mart).
Semafori za pješake nisu stigli u Biškek, taksiji nisu označeni, a vozači voze automobile sa volanom na desnoj - ili na lijevoj strani. Vozni park se ni po čemu ne razlikuje od sarajevskog, jeepovi, luksuzna vozila i vanovi vladaju kolnicima. Tu je ogromni trg Ala-Too sa fontanom i spomenicima na visokim postoljima. Biškek posebno slavi Manasa, koji je ujedinio narod, a njegova je epopeja 2009. upisana na listu nematerijalne baštine UNESCO. Glavni grad se ponosito sjeća svojih utemeljitelja i osvajača. U kućici od pleksiglasa dva nepomična vojnika, valjda dišu - ali tako ne djeluje, u paradnoj uniformi i sa oružjem, neopozivo daju na znanje da se nije šaliti sa nekadašnjom sovjetskom republikom, neovisnom od avgusta 1991. Mada, nedaleko, na skveru kirgisko-ruskog prijateljstva, u parku prepunom vjeverica, u ime nekadašnje zajedničke sudbine, 2017. je podignut vrlo impozantan kip.
Jedno od nezaobilaznih imena je Mikail Frunze (1885-1925), boljševik, revolucionar i vojskovođa Crvene armije, rođen u Biškeku. Grad se po njemu zvao od 1926. sve do 1991. Vojna akademija, jedna od najprestižnijih u SSSR-u je također nosila njegovo ime. Danas u Biškeku stoluje nevjerojatno luksuzan restoran Frunze, u neposrednoj blizini predsjedničke palače, a istoimeni je muzej malo manje blistav, što je i razumljivo.
Grad je prepun, meni se čini, namrgođenih ljudi u uniformama, a sa ogromnim šapkama – tu nema zabune. Na svakoj zgradi neke lokalne institucije ili ustanove istaknuti srp i čekić: ne pljuje se po prošlosti. Rekoše mi da je Kirgistan Russia friendly country, u što nema sumnje. U parkovima sve klupe zauzete, a na ulicama – Ramazan je – mlade žene odjevene kao i u Europi koju poznajemo, ali ih nema baš puno sa botoxiranim usnama, u helankama, napadno istaknutih stražnjica. Čula sam da takve ljepotice ne hodaju cestom, nego ih voze u jeepovima, a čuvaju tjelohranitelji. Muški svijet nije visok. Istočnjačke fizionomije upozoravaju na neposrednu blizinu Dalekog Istoka. Kirgistan ima 858 km dugu granicu sa Kinom, a graniči i sa Tadžikistanom, Uzbekistanom i prebogatim Kazahstanom. Kirgistan je zemlja sa vjerojatno najjeftinijim internetom na svijetu. Kažu da i zbog toga nema natpisa na taxi vozilima: zove ih se preko aplikacije, jer svi imaju internet. A sve što tražite možete naći na – instagramu.
Ne vjerujem da postoji zemlja sa višim planinama, a sa manjim vratima. Sve i jedna koja sam vidjela u Biškeku su malena i uska, kao da su tajna: u hotelu i u samoposluzi, u stambenim zgradama, u kafeima i pozorištima, i u muzejima.
U muzeje u zapadnoj Europi se ulazi tako što se dovoljno vremena unaprijed kupi karta preko interneta, a ne na blagajni. Za ulazak sa novinarskom akreditacijom neophodno je najaviti se sedam dana prije željenog datuma. Na ‘karti’, koja redovito košta oko 20 eura, stoji tačno preciziran datum i sat ulaska. I pored svega - čeka se na ulazu. U Kirgistanu najava ne postoji, u muzejima posjetitelja nema, a karta je 200 somova - to je lokalna valuta – što iznosi 2 eura. Na svakom koraku sjede čuvarice, ženski stražari, koje vas ne gledaju i ne progovaraju, kao da kunjaju. Ali, ne može se obilaziti baš kako i kuda se vama hoće: pravac kretanja je označen užadima na postoljima, i ništa drugo nije predviđeno. Ponese li vas neki eksponat u pravcu koji nije zacrtan, čuvarica odmah otvori oči, podigne glas i rukom vas usmjeri. Da, pročitala sam negdje da u prirodi Rusa nije da se osmjehuju, nije običaj. Ni u Kirgistanu se niko ne osmjehuje, ni ne smije. Možda su to naslijedili od velike braće, a šteta je. Kirgistanci djeluju miroljubivo i nedokučivo.
Na ulazu u svaki stambeni prostor, restoran i dućan bilo koje vrste, ima pult, stolica i kućepazitelj ili pozornik, ne znam kako bih ga nazvala. Na vratima samoposluge treba pozdraviti, a na naše здравствуй se jednako tako uljudno i odgovori. Zanimljivo je da se nerijetko na ulazu u stambene komplekse nalaze automati za punjenje pitkom izvorskom vodom – ne treba ići u dućan.
Bankovni terminali za kartično i gotovinsko plaćanje, od plina do struje i bilo koje dažbine, mobilnih i teleoperatera, na svakom su koraku, ispred bakalnice, tržnog centra, i u etno selu, na putu za kraj svijeta. Možda će semafori za pješake jednom stići u Kirgistan, ali trgovini ne treba ni prometni znak, ni znanje jezika. U Kirgistanu nisam srela nikoga ko govori engleski, osim na aerodromu tri slatke riječi (na aerodromu Sabiha Gokcen u Istanbulu ni to). Ruski je više nego dovoljan. Moji domaćini, znalci, rekli su mi da je najbolje da govorim – naški.
Svi proizvodi koje sam vidjela, od šampona za kosu, domestosa, sira, gaziranih pića, čokolade, jogurta, proizvodnih marki sličnih ili istih kao kod nas, proizvedeni su ili u Kazahstanu ili u Bjelorusiji. Od onih sankcija Rusiji ovdje nema ni traga: na snazi je Euroazijski gospodarski savez na čelu sa Rusijom, koji predstavlja jedinstveno ekonomsko tržište od 183 milijuna ljudi (Kirgistanaca je oko 6 milijuna) i poslovi cvjetaju. O Ukrajini ili Gazi - ni pomena.
Mada me sve o životu Kirgistanaca jako zanima, najviše vjerujem muzejima. Imala sam sreću posjetiti etno selo Supara, nazvano po prastarom kožnom stolnjaku, koji se koristio u svakom domaćinstvu. U pripadajućem interaktivnom muzeju predstavljen je način života autohtonog kirgiskog stanovništva. Za razliku od svih muzeja koje poznajem, u Muzeju Supara se sve može dodirnuti i isprobati: može se mljeti žito u kamenom mlinu, slagati puzzle od tkanine sa prepoznatljivim kirgistanskim dezenima, i saznati koje su prirodne materijale nomadi, preci današnjih Kirgiza, koristili u svakodnevnom životu, od gline, trske i slame do kože. Prikazano je 40-metarsko bijelo platno, dio tradicionalne nošnje, koje mlade žene dobiju za ruho: omotaju ga oko glave, a namijenjeno je odjeći novorođenčeta. Etno kompleks Supara ima na svijetu najveću jurtu, šator kojeg koriste nomadi u stepama Centralne Azije, a njena površina je 350 kvadratnih metara.
U Nacionalnom povijesnom muzeju je postavka slična kao u našem Zemaljskom: od prastarih jurti i opreme predaka, do oružja, uniformi, prepariranih konja i nošnji, nakita i svetih knjiga. Na fotografijama malo-malo pa Brežnjev, pa Hruščov, pa onda red Lenjina. Ali ima jedna knjiga, koja zavređuje posebnu pažnju: slovenački prijevod romana “Džamila” (1958), najpoznatijeg kirgiskog i velikog književnika SSSR-a, Čingiza Aitmatova (1928-2008), čije ime nosi i prekrasno pozorište u Biškeku. Roman je odmah nakon objavljivanja postao klasično djelo kirgiske književnosti i uvršten u obaveznu školsku literaturu. Govori o mladoj ženi koja je za vrijeme Drugog svjetskog rata ostavila muža vojnika i grubijana, i krenula za svojim srcem u potrazi za ljubavlju: hrabro se usprotivila konvencijama patrijarhalnog društva, što ni danas mnoge moderne Kirgistanke nisu spremne poduzeti. Džamilu, koja važi za jednu od najljepših ljubavnih priča ikada, na filmskom je platnu adaptirao poznati ruski redatelj Andrei Končalovski.
Čingiz Aitmatov je od 1985. bio savjetnik za kulturu Mihaila Gorbačova i poslije kandidat za Nobelovu nagradu. Aitmatova u Kirgistanu niko nije zaboravio. U Operi (na čijem pročelju nas je iznenadio ogroman plakat sa najavom skorašnjeg snimanja koncerta za francuski TV kanal Mezzo, posvećen najboljem od klasične muzike, jazza i plesa) smo gledali balet “Majčino polje”, na temu istoimene Aitmatove pripovijetke o idiličnom i teškom životu na selu i dolasku novog, okrutnog vremena. Balet se završava dirljivo i obećavajuće: cijeli ansambl u zrak podigne djetešce od četiri-pet godina, koje učestvuje u zadnjem činu, u kojem sudjeluje i zbor Opere: impresivno.
23 eura i 24 godine
Negdje između raskošnih parkova, muzeja i pozorišnih kuća postavljena su dva spomenika, koja su mi se urezala u pamćenje, a koji u mojim očima najbolje predstavljaju Kirgistan. Elegantna, tankoćutna figura, zaigrana koraka, prima balerine Bubusare Bejšenalieve, i malo dalje njenog kolege, zaslužnog narodnog umjetnika, baletana Čolponbeka Bazarbaeva. Biškek je grad posijan spomenicima, a barem dva su posvećena baletu – mnogo više nego bilo gdje drugo. U Kirgiskom nacionalnom teatru sam sa divljenjem pregledala fotografije iz svih decenija predstava sa repertoara, a posebno mjesto opet ima gospođa, zaslužna narodna umjetnica SSSR-a, Sabira Kumušalieva, u narodnoj nošnji, i na glavi sa onim bijelim platnom.
Kod mojih domaćina spremačica Saliha dolazi dva puta tjedno. Radila je isto kao da je nema, a htjela sam s njom progovoriti koju, sa našim čeljadetom u njenoj koži bih sigurno koju proćumurala. Ali Saliha posti i radi i ne haje za moju druželjubivost i radoznalost. Saliha je jedina Kirgistanka koju sam upoznala, i poželjela sam jedan selfie s njom, ali nisam bila sigurna da bi me razumjela. U znak pozdrava sam ustala, stavila joj ruke na ramena, kimnula glavom i ispratila je: odnijela je sa sobom sve što me je zanimalo. Najniži zagaratirani osobni dohodak u Kirgistanu je 23 eura. Saliha o tome sigurno puno zna. Prosječna plaća u državi je 109 eura. Ne znam da li bi trepnula na najviši osobni dohodak u Kirgistanu, koji je bezmalo 500 eura. Prosječna životna dob Kirgistanaca je 24 godine. Samo 5% Kirgistanaca je starije od 65 godina. Možemo uporediti sa Italijom, gdje je preko 20% žitelja starije od 65 godina. Na taj podatak sam ja ostala – bez teksta.
Moj je prtljag, uprkos vrlo značajnim kašnjenjima prevoznika, sretno stigao skupa sa mnom. U jednom je pravcu bio pun naručenih argeta pašteta, jafa keksa i medenog srca, a u povratku bijelog meda, čajeva od ‘oblepihe’ i onih sa toplog jezera Isik-Kul, kaše žitarica koja se ne kuha, namaza od crnih maslina i čokoladnih delikatesa sa grčkim šljivama. Nepovratna šteta bi bila da se izgubio. A pošto je oba puta stigao kao švicarski sat - znači da u toj daljini i nije baš sve nepoznanica. Treba malo strpljenja i jednako toliko povjerenja, i sve nađe svoj put i svoje mjesto pod suncem. A moje će ubuduće izlaziti u Biškeku.
