Posuđeni stupci / Čudnovata pobjeda NATO-a
Aprila 1949. lideri dvanaest demokracija sjeverne Amerike i Zapadne Europe stvorili su Organizaciju Sjevernoatlantskog sporazuma (NATO) da bi suspregnuli sovjetski imperijalizam i garantirali angažman Sjedinjenih Država na starom kontinentu. Potpisnici su namjeravali “sačuvati slobodu svojih naroda, njihovo zajedničko naslijeđe i njihovu civilizaciju”. Izrastao u 32 nacije, od priključenja Finske prije godinu dana, i prošlog mjeseca Švedske, Savez je danas potrebniji nego ikada. Činjenica da je 75 godina sačuvao mir i prosperitet u državama članicama je sama po sebi lijepa pobjeda.
A sam Bog zna da je NATO bio klevetan! Donald Trump ga je 2016. ocijenio “prevaziđenim”, a tri godine poslije Emmanuel Macron mu je postavio dijagnozu “cerebralna smrt”; Povijest je pokazala da su pogriješili. Od ruske invazije na Ukrajinu februara 2022. Atlantski savez je pokazao do koje je mjere njegovo postojanje vitalno za sigurnost Europe, i koliko je američko liderstvo ostalo neophodno za njegovu koherentnost. Na papiru, Savez ujedinjuje kolosalnu političko-vojnu silu. Kumulativni bruto domaći proizvod državā članica ekvivalent je približno 50 % planete. Zbir njihovih budžeta za obranu viši je od ukupne totalne sume ostalih budžeta. Raspolaže sa 3,3 milijuna aktivnih vojnika, 20.000 aviona, plus više od milijun blindiranih vozila, oko 2.000 ratnih brodova… ne zaboravljajući nuklearni arsenal Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije, budući da francuski ima reputaciju neovisnog.
A u stvarnosti ranjivost Saveza bode oči. Njegove diplomate se boje da ih SAD ne ostave na cjedilu, ako Donald Trump pobijedi na predsjedničkim izborima 5. novembra. Gorak strateški poraz ga vreba u ukrajinskim stepama, ako ruska vojska uspije probiti obrambene crte trupa Volodymyra Zelenskog – crni scenario, o kojem vojni eksperti Zapada govore sa narastajućom zebnjom. NATO službeno ne učestvuje u sukobu, ali ga je Rusija označila za istinskog neprijatelja. I vodeći saveznički lideri su priznali, s razlogom, da ruska agresija dovodi u opasnost sigurnost Zapada. Joe Biden je prošlog mjeseca u svom obraćanju o stanju nacije upozorio da se Vladimir Putin “neće zaustaviti” u Ukrajini ako ne bude zaustavljen u toj zemlji; Emmanuel Macron je govorio o “egzistencijalnom ratu” za Europu.
Ako je zalog do te mjere krucijalan, zašto se Savez pokazuje nesposobnim na odlučujući način prevagnuti u korist Kyiva? Američke frakture, koje objašnjavaju kongresnu blokadu plana pomoći kojeg je osmislila Bidenova administracija, imaju svoju ulogu. NATO je izgrižen iznutra, dok njegovi neprijatelji na njegove oči jačaju i međusobno se podržavaju. Rusija, Kina, Iran i Sjeverna Koreja, tri - i uskoro možda četiri nuklearne sile, ako Iran pređe prag, sve su usklađenije. Njihova je neformalna liga povezala dobar dio Globalnog Juga. Čak i neke države članice NATO-a, kao Turska, Mađarska i odnedavno Slovačka, pokazuju razumijevanje za Putina.
Promjena je imperativna i to je prije svega pitanje političke volje. U svojoj knjizi “Čudnovati poraz” francuske vojske 1940, povjesničar Marc Bloch je objasnio kako su politička, i naročito moralna slabost Francuske, u godinama koje su prethodile Drugom svjetskom ratu, tu veliku vojnu silu dovele do propasti pred nacističkim trupama. Suprotno tome, ako je Atlantski savez u hladnom ratu pobijedio bez ispaljenog metka Sovjetski savez i njegove saveznike, to je zato što se sumnja nikada nije nadvila nad njegovu odlučnost da se brani u slučaju agresije. Da se sjetimo blokade Berlina 1948, Kube 1962. i krize europrojektila 1983. “Nerazumijevanje sadašnjosti fatalno proizlazi iz nepoznavanja prošlosti”, napisao je Bloch. Zapadni lideri bi se mogli nadahnuti odlučnošću njihovih prethodnika – ako ne žele da proslava 75 godina postojanja NATO-a, na julskom sastanku na vrhu u Washingtonu, ne bude labuđi pjev najmoćnije vojne alijanse koja je ikada postojala.
(Sa francuskog prevela
Nada Zdravič)
